Moram vam reći da je ova tema; kada počima život i njegove posljedice, gotovo iznuđena da se o njoj napiše nešto više. Naime za jednim „okruglim stolom“ uz sudjelovanje nas trojice obećao sam da ću nešto napisati o tomu kako mlade ljude odgajamo u nekom imaginarnom svijetu, daleko od stvarnih događanja, daleko od istine, u kaljuži laži politike, društvenog uređenja i vjerskih misli. Vi koji ovo čitate sigurno ste čuli za jedan „pokret“ kršćanskih konfesija i islamske vjerske zajednice na ovim prostorima kojega je organizirala Hrvatska biskupska konferencija, odnosno njena komisija Iustitia et pax, povodom „stvaranja“ crkvenog zakona o zabrani pobačaja po svaku cijenu. Zaključili su to biskupi koji su prisegnuli bogu da će se svakako držati celibata, biskupi koji nemaju saznanja o ženskom tijelu, a još manje o stanju njenoga duha od začeća ploda do rađanja.
Sveto pismo ni u jednom svom dijelu ne spominje da vjersku službu ne može vršiti oženjen čovjek, već je celibat izmislio neki papa Grgur VII tek u 11. stoljeću, a vjerojatno njegovi impotentni sljedbenici su ga ukrasili duhovnim mislima kao, recimo; celibat je zasigurno veliko bogatstvo i blagoslov u Katoličkoj Crkvi, jer svećenicima omogućava da se u cijelosti predaju službi kraljevstva nebeskoga. Ili; Crkva je pak svjesna koliko milosti Bog daje preko celibata onima koji ga iskreno žive i kolika je prednost kad se svećenik nepodijeljena srca predaje u službu Bogu i ljudima. Ovi umjetnici koji ukrašavaju celibat nisu primijetili da zbog tog celibata većina svećenstva živi u grijehu prema nekoliko božjih zapovijedi, a da ne spominjem i nekoliko glavnih grijeha. Krv nije voda koja utaži žeđ i opere svaku prljavštinu (osim obraza naravno), krv održava tijelo i život i često zalazi i tamo gdje nije dobro došla onima koji su se obvezali na celibat.
Iz svega ovoga proizlazi da je Crkva organizirana za duhovnu obnovu čovjeka i da treba biti odvojena od sekularne države. Ta i Isus je rekao: Bogu božje, a caru carevo. I on sam je odvojio državu od Crkve. I da se biskupi drže Isusova nauka ne bi se gurali u škole, politiku, zakonodavstvo. Uživali bi mirno u svom grijehu, ne bi plaćali porez i bili bi veći katolici od pape.
Ali se ne bi usudili uvjeravati trudnu ženu da čini ubojstvo ukoliko iz bilo kojeg opravdanog razloga bude primorana na pobačaj. Ne bi uvjeravali silovanu ženu da mora roditi takav plod ili da mora roditi dijete koje nije sposobno za život. Medicina je napredovala, ljudi su obrazovaniji, a znanost i čovjeku i ženi daje sigurnost da sami mogu odlučiti što je za njih najispravnije. A grijehe neka ispaštaju griješni.
Rođena djeca iz ljubavi trebala bi svoje djetinjstvo provesti u zdravoj zajednici, u socijalnom društvu, u miru i slozi, uživati u dostignućima znanosti, spoznati humanu stranu življenja, baviti se sportom i uživati u nezagađenoj prirodi. U dokolici se baviti hobijem, bio hobi u fizičkom ili duhovnom smislu. A kada svladaju struku, dosegnu zrelost, zasnovat će radni odnos za egzistenciju, živjeti u celibatu ili steći bračni status i potomke za produljenje vrste.
Država će odrediti zakonske okvire iz kojih se ne smije izlaziti, a religija, bilo koja, odgajat će mladež u humanom duhu, a ostalima pružati utjehu u utrenucima tuge. U tom slučaju neće biti potrebe za ratovima jer nismo odgojili ratnike, već humaniste, nećemo graditi tenkove i bojne brodove, nećemo izrađivati samokrese, zolje, VBR-ove i atomske bombe. Vojarne ćemo prenamijeniti u dječje vrtiće, škole i staračke domove, a vojni ordinarijat neka bude sjemenište.
Neće se svakih pedesetak godina vršiti regrutacija stasitih momaka od 20-ak godina, oblačiti u vojne uniforme s automatskom puškom za ubijanje. Vojni ordinarij neće vojnicima dijeliti krunice za sreću, a članovi komisije Iustitia et pax neće blagoslivljati topove, tenkove i ostali arsenal da pobiju što više vojničkih vršnjaka. Ni s jedne, niti druge strane. Iustitia et pax neće krojiti državne granice jer one neće biti ni potrebne, a zdrav ljudski zametak dozorit će u majčinoj utrobi i devet mjeseci nakon ljubavi u doba ovulacije svladat će rodnicu i vrisnuti: Konačno svjetlo na kraju tunela! (Ovo: „ljubav u doba ovulacije“ je asocijacija na roman Gabriela Garcíe Márqueza; Ljubav u doba kolere.)
Piše: Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)