Postoji velik broj gradova i općina koje bi mogli navoditi kao primjere dobre prakse kako lokalna vlast treba razvijati lokalno gospodarstvo. Primjera ima u Varaždinskoj županiji, Međimurskoj, Istarskoj. U našoj Karlovačkoj županiji mogli bi spomenuti Ozalj i Kamanje. U Zagrebačkoj županiji se ističe Jastrebarsko s oko 15.800 stanovnika, po čemu je sličan Ogulinu, a gospodarstvo također temelji na poljoprivredi, drvnoj industriji i turizmu.
Ove gradove smatramo uspješnim jer njihovi građani bolje žive, što je na prvi pogled vidljivo dolaskom u ta mjesta; po uređenosti okućnica, fasada, veličini obiteljskih kuća i vozilima koja prometuju cestama. Ti gradovi i općine su takvi zbog lokalne vlasti koja upravlja njima. Nisu presudni resursi i komparativne prednosti kojima gradovi i općine raspolažu, jer svaki grad ili općina ima nekakve svoje prednosti i potencijale. Presudno je imaju li sposobnu lokalnu upravu koja ima znanja i volje iskoristiti prilike i potencijale kojima raspolažu.
Ove gradove smatramo uspješnim jer njihovi građani bolje žive, što je na prvi pogled vidljivo dolaskom u ta mjesta; po uređenosti okućnica, fasada, veličini obiteljskih kuća i vozilima koja prometuju cestama. Ti gradovi i općine su takvi zbog lokalne vlasti koja upravlja njima. Nisu presudni resursi i komparativne prednosti kojima gradovi i općine raspolažu, jer svaki grad ili općina ima nekakve svoje prednosti i potencijale. Presudno je imaju li sposobnu lokalnu upravu koja ima znanja i volje iskoristiti prilike i potencijale kojima raspolažu.
Dugopolje i Dicmo – ista vlast, različito vladanje
Iako postoji velik broj pozitivnih primjera koje bi mogli spominjati u tom kontekstu, na Gradskom vijeću smo u više navrata isticali općinu Dugopolje kao primjer dobre prakse. To je zato jer se na primjeru ove općine koja ima oko 3.500 stanovnika najbolje može pokazati utjecaj lokalne uprave na lokalni ekonomski razvoj. Naime, uz nju se nalazi susjedna općina Dicmo s oko 2.800 stanovnika koja joj je jednaka po svemu osim po lokalnoj upravi. Vlast je ista (u obje općine je HDZ na vlasti), obje općine se nalaze u dalmatinskom zaleđu, između 10 i 15 kilometara sjeverno od Splita, imaju jednake resurse i potencijale. Godine 1997. ovo su bile tipične općine dalmatinskog zaleđa obilježene vrlo slabim lokalnim gospodarstvom, vrlo visokom nezaposlenošću i odljevom mlađeg stanovništva prema Splitu i drugim urbanim područjima. Radilo se o općinama koje nisu uspjele iskoristiti potencijale koje imaju; povoljnu klimu, veliku količinu poslovnog i poljoprivrednog zemljišta, nalazišta kamena, blizinu grada Splita i tržišta od oko 190.000 stanovnika, položaj uz državnu cestu koja povezuje Zagreb i Split i druge prednosti.
Međutim, 1997. godine u Dugopolju se mijenja lokalna uprava (ista stranka, ali drugi načelnik) koja nakon samo sedam godina potpuno mijenja sliku. Dugopolje je postalo sinonim za uspješnu općinu, medijski poznat i prepoznat u bližoj i široj okolici, dok je Dicmo i dalje nerazvijena općina iako je svoju poduzetničku zonu osnovala nekoliko godina prije Dugopolja. Sredinom 2004. u Dugopolju u njihovoj prvoj poslovnoj zoni radi 90 tvrtki. Zaposlenost je narasla, a općinski proračun se višestruko povećao. U lipnju 2004. godine otvorena je autocesta Zagreb – Split, što je općinama Dugopolje i Dicmo donijelo dodatnu komparativnu prednost koju je Dugopolje znalo iskoristiti pa je do 2015. godine pokrenulo još četiri poslovne zone (ukupno ih radi pet!), a još dvije su u izgradnji. Međutim, općina Dicmo isto nije znala iskoristiti – nije uspjela popuniti svoju jedinu zonu!
Zbog povećanja broja radnih mjesta broj nezaposlenih se u Dugopolju smanjio, tako da ova općina uvozi radnu snagu iz susjednih općina i gradova. Naime, Dugopolje ima 3.500 stanovnika, a u njihovim poduzetničkim zonama krajem 2014. radi 3.200 zaposlenih. Lokalni proračun je narastao do te mjere da općina bez državnih potpora može investirati u stambene zone, opremanje škole i vrtića, potpore lokalnim kulturnim i sportskim udrugama, može davati stipendije najboljim učenicima i studentima, financirati tečajeve stranih jezika, nagrađivati najbolje učenike putovanjima i provoditi druge akcije čiji je cilj povećanje kvalitete obrazovanja i življenja. Ova općina nema problema s natalitetom i raseljavanjem stanovnika jer ljudi dolaze iz drugih općina i gradova živjeti tamo.
Dugopolje ima tri puta veće prihode po stanovniku od Ogulina i to za razliku od Ogulina isključivo od svog rada, bez potpora od države! Kad bi Ogulin bio uspješan kao Dugopolje proračun grada bi iznosio 120 milijuna kuna i to, ponavljamo, bez potpora od države!
Iako postoji velik broj pozitivnih primjera koje bi mogli spominjati u tom kontekstu, na Gradskom vijeću smo u više navrata isticali općinu Dugopolje kao primjer dobre prakse. To je zato jer se na primjeru ove općine koja ima oko 3.500 stanovnika najbolje može pokazati utjecaj lokalne uprave na lokalni ekonomski razvoj. Naime, uz nju se nalazi susjedna općina Dicmo s oko 2.800 stanovnika koja joj je jednaka po svemu osim po lokalnoj upravi. Vlast je ista (u obje općine je HDZ na vlasti), obje općine se nalaze u dalmatinskom zaleđu, između 10 i 15 kilometara sjeverno od Splita, imaju jednake resurse i potencijale. Godine 1997. ovo su bile tipične općine dalmatinskog zaleđa obilježene vrlo slabim lokalnim gospodarstvom, vrlo visokom nezaposlenošću i odljevom mlađeg stanovništva prema Splitu i drugim urbanim područjima. Radilo se o općinama koje nisu uspjele iskoristiti potencijale koje imaju; povoljnu klimu, veliku količinu poslovnog i poljoprivrednog zemljišta, nalazišta kamena, blizinu grada Splita i tržišta od oko 190.000 stanovnika, položaj uz državnu cestu koja povezuje Zagreb i Split i druge prednosti.
Međutim, 1997. godine u Dugopolju se mijenja lokalna uprava (ista stranka, ali drugi načelnik) koja nakon samo sedam godina potpuno mijenja sliku. Dugopolje je postalo sinonim za uspješnu općinu, medijski poznat i prepoznat u bližoj i široj okolici, dok je Dicmo i dalje nerazvijena općina iako je svoju poduzetničku zonu osnovala nekoliko godina prije Dugopolja. Sredinom 2004. u Dugopolju u njihovoj prvoj poslovnoj zoni radi 90 tvrtki. Zaposlenost je narasla, a općinski proračun se višestruko povećao. U lipnju 2004. godine otvorena je autocesta Zagreb – Split, što je općinama Dugopolje i Dicmo donijelo dodatnu komparativnu prednost koju je Dugopolje znalo iskoristiti pa je do 2015. godine pokrenulo još četiri poslovne zone (ukupno ih radi pet!), a još dvije su u izgradnji. Međutim, općina Dicmo isto nije znala iskoristiti – nije uspjela popuniti svoju jedinu zonu!
Zbog povećanja broja radnih mjesta broj nezaposlenih se u Dugopolju smanjio, tako da ova općina uvozi radnu snagu iz susjednih općina i gradova. Naime, Dugopolje ima 3.500 stanovnika, a u njihovim poduzetničkim zonama krajem 2014. radi 3.200 zaposlenih. Lokalni proračun je narastao do te mjere da općina bez državnih potpora može investirati u stambene zone, opremanje škole i vrtića, potpore lokalnim kulturnim i sportskim udrugama, može davati stipendije najboljim učenicima i studentima, financirati tečajeve stranih jezika, nagrađivati najbolje učenike putovanjima i provoditi druge akcije čiji je cilj povećanje kvalitete obrazovanja i življenja. Ova općina nema problema s natalitetom i raseljavanjem stanovnika jer ljudi dolaze iz drugih općina i gradova živjeti tamo.
Dugopolje ima tri puta veće prihode po stanovniku od Ogulina i to za razliku od Ogulina isključivo od svog rada, bez potpora od države! Kad bi Ogulin bio uspješan kao Dugopolje proračun grada bi iznosio 120 milijuna kuna i to, ponavljamo, bez potpora od države!
Zašto se Dugopolju dogodio razvojni preokret?
Poduzetnici su se okrenuli Dugopolju kad su shvatili da tamo mogu prije pokrenuti posao i aktivirati investiciju, za razliku od Dicma gdje je lokalna administracija bila spora i nezainteresirana. U dugopoljskoj poduzetničkoj zoni lokacijske i građevinske dozvole su spremne čekale investitore. Službenici su pomagali poduzetnicima tijekom realizacije investicije i nakon nje. U drugim poduzetničkim zonama investitori i poduzetnici su se sami morali boriti da bi ishodili potrebne dozvole i dokumentaciju. Ključni čimbenik bili su oni prvi poduzetnici koji su došli investirati u Dugopolje i njihova vrlo pozitivna iskustva. Partnerski nastup lokalne administracije prema poduzetnicima nije uobičajena slika u Hrvatskoj, pa su se vijesti o efikasnoj dugopoljskoj administraciji brzo proširile i sve je više tvrtki počelo iskazivati interes za investiranje.
Uloga lokalne uprave
Lokalna uprava u ovom slučaju je odigrala ključnu ulogu, a najodgovorniji je svakako načelnik općine koji je organizirao i vodio lokalnu administraciju, svjestan toga što za poduzetnike i investitore znači gubljenje vremena na dokumentaciju i dozvole, borbu s institucijama i barijerama, te praćenje promjenjivih propisa i zakona. Lokalna administracija nije investitorima pomagala samo pri postupcima koji su u njihovoj nadležnosti, nego je investitore zastupala, pomagala im i rješavali im probleme i zapreke koji su imali u srazu s državnim i regionalnim institucijama.
Za provedbu ovih zadaća ključan je bio tim motiviranih i obrazovanih ljudi koji je radio u lokalnoj upravi kojeg je formirao načelnik, a koji se sastojao u početku od samo troje zaposlenih. Kasnije kad su pokrenute ostale zone broj zaposlenih se povećao na šest. U isto vrijeme se lokalni proračun povećao deset puta, tako da ukupni troškovi za zaposlene iznose 4% lokalnog proračuna. Za usporedbu proračun Grada Ogulina iznosi oko 40 milijuna kuna i pada, dok rashodi za zaposlene iznose preko 11 milijuna kuna i rastu, odnosno iznose preko 25% proračuna! U to nisu uključeni troškovi plaća zaposlenih u gradskoj tvrtki Poduzetnička zona d.o.o. koji se također financiraju iz proračuna Ogulina na način da grad plaća uslugu ovoj gradskoj tvrtki godišnje između 1,2 i 0,8 milijuna kuna – ovisno koliko novca ima u gradskom proračunu!
Važnost lokalne vlasti i pojedinaca koji obnašaju vlast posebno podcrtava činjenica što je nakon odlaska načelnika koji je pokrenuo Dugopolje ponovno došlo do stagnacije razvoja ove općine.
Ostali primjeri
Kao što je na početku rečeno, postoje i drugi primjeri uspješnih županija, gradova i općina. Primjerice, pokucate li u ponedjeljak na vrata Upravnog odjela za prostorno uređenje Međimurske županije i zatražite građevinsku dozvolu za tvornicu ili neki poslovni prostor, po nju možete doći idući dan. U toj županiji se svakom investitoru pridruži službenik čija je dužnost pratiti ga kroz investiciju i nakon nje (tzv. “post investment care”), te mu pomagati pri rješavanju problema s državnom, regionalnom i lokalnom administracijom, savjetovati ga vezano za važeće propise i zakone, načine financiranja, zapošljavanja kompetentne radne snage i drugo. Zbog toga se investitori osjećaju poželjnim i dobrodošlim u Međimurje, županiju koju sve češće nazivaju “nekom drugom Hrvatskom”.
Za to vrijeme…
Ogulin je mentalno zapeo u bivšem sustavu. Birači na koje se u vrijeme izbora oslanja lokalna vlast od te iste vlasti zauzvrat očekuju sinekure, lagodan život bez briga i rada, neovisno o stanju gospodarstva i proračuna. S druge strane, oni na vlasti očekuju da netko na državnoj razini razmišlja, planira, radi i snosi odgovornost umjesto njih. Jedni i drugi se ponašaju po obrascu naučenom u bivšem centralno-planskom sustavu koji je propao i koji ponovno u propast gura sve nas.
Sposobni i radišni pojedinci, kojih ima u gradskim strukturama, nisu prepoznati i ne uklapaju se u ovaj sustav, ne mogu ostvariti svoje potencijale, silom su ukalupljeni i pritisnuti da se ne izdižu iznad prosjeka kako ne bi ugrozili pojedince i sliku grandomanske važnosti koju imaju o sebi.
Politika kontinuiteta
Za Ogulin je najviši prioritet prekinuti s kontinuitetom ovakve politike, odnosno politikom kontinuiteta kako je gradska vlast zove, a koja je uzrok propadanja grada, gubljenja funkcija grada, slabljenja privrede, sve manjeg proračuna i posljedično odlaska građana u uspješne hrvatske gradove i općine, dok za to vrijeme povlaštena manjina živi zaštićena u svom svijetu. Ogulin mora proći tranziciju od centralno-planskog mentaliteta na tržišni kako bi i on sutra bio grad u koji će ljudi dolaziti, a ne iz kojeg će bježati. Treba postati grad koji će živjeti od svog rada, a ne od potpora. Trebamo težiti tome da mi drugima, koji su nerazvijeni i zaostali, dijelimo potpore, a ne da mi živimo od potpora koje primamo od države i uspješnih gradova, a što zagovara ogulinska vlast.
Ogulinke i Ogulinci odgajaju djecu da žive od rada i da pomažu potrebitima, a ne da prosjače i žive na teret drugima. U bivšem sustavu je povlaštena manjina živjela na teret većine. I danas neki, odgojeni u tom sustavu, žele živjeti tako. Taj mentalitet nema budućnosti, jer nije prilagođen stvarnom svijetu, prije ili kasnije će se srušiti kao kula od karata, što je svakome tko želi vidjeti odavno jasno. Trebamo se prilagoditi globalizaciji, konkurenciji, tržišnoj utakmici, trebamo iskoristiti potencijale koje imamo i prilike koje nam se nude, razvijati grad i početi živjeti od rada, a ne od potpora.
Ogulin je mentalno zapeo u bivšem sustavu. Birači na koje se u vrijeme izbora oslanja lokalna vlast od te iste vlasti zauzvrat očekuju sinekure, lagodan život bez briga i rada, neovisno o stanju gospodarstva i proračuna. S druge strane, oni na vlasti očekuju da netko na državnoj razini razmišlja, planira, radi i snosi odgovornost umjesto njih. Jedni i drugi se ponašaju po obrascu naučenom u bivšem centralno-planskom sustavu koji je propao i koji ponovno u propast gura sve nas.
Sposobni i radišni pojedinci, kojih ima u gradskim strukturama, nisu prepoznati i ne uklapaju se u ovaj sustav, ne mogu ostvariti svoje potencijale, silom su ukalupljeni i pritisnuti da se ne izdižu iznad prosjeka kako ne bi ugrozili pojedince i sliku grandomanske važnosti koju imaju o sebi.
Politika kontinuiteta
Za Ogulin je najviši prioritet prekinuti s kontinuitetom ovakve politike, odnosno politikom kontinuiteta kako je gradska vlast zove, a koja je uzrok propadanja grada, gubljenja funkcija grada, slabljenja privrede, sve manjeg proračuna i posljedično odlaska građana u uspješne hrvatske gradove i općine, dok za to vrijeme povlaštena manjina živi zaštićena u svom svijetu. Ogulin mora proći tranziciju od centralno-planskog mentaliteta na tržišni kako bi i on sutra bio grad u koji će ljudi dolaziti, a ne iz kojeg će bježati. Treba postati grad koji će živjeti od svog rada, a ne od potpora. Trebamo težiti tome da mi drugima, koji su nerazvijeni i zaostali, dijelimo potpore, a ne da mi živimo od potpora koje primamo od države i uspješnih gradova, a što zagovara ogulinska vlast.
Ogulinke i Ogulinci odgajaju djecu da žive od rada i da pomažu potrebitima, a ne da prosjače i žive na teret drugima. U bivšem sustavu je povlaštena manjina živjela na teret većine. I danas neki, odgojeni u tom sustavu, žele živjeti tako. Taj mentalitet nema budućnosti, jer nije prilagođen stvarnom svijetu, prije ili kasnije će se srušiti kao kula od karata, što je svakome tko želi vidjeti odavno jasno. Trebamo se prilagoditi globalizaciji, konkurenciji, tržišnoj utakmici, trebamo iskoristiti potencijale koje imamo i prilike koje nam se nude, razvijati grad i početi živjeti od rada, a ne od potpora.
Piše: Daniel Vukelja, gradski vijećnik SDP-a
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)