Ogulinska bolnica nedavno je “doživjela” promjene u vodstvu. Nakon javnog natječaja, za ravnatelja je izabran Dr. Josip Zorko, koji je potom izabrao i svoj uži tim, a na mjesto glavne sestre ponovo se vratila Višnja Gregorović. S obzirom na činjenicu da je Višnja Gregorović sav svoj radni vijek provela u ogulinskoj bolnici, odlučili smo s njom porazgovarati i prenijeti vam njena iskustva i mišljenja. Rado je pristala na razgovor (na fotkanje baš i ne!) i odgovorila na naša pitanja.
Kada ste počeli raditi u bolnici i na kojim poslovima?
U bolnici sam počela raditi davne 1977.g, odmah po završetku srednje medicinske škole. Radila sam posao sestre na kirurgiji, u smjenskom radu. Iako sam bila pripravnik, u smjenu sam raspoređena treći dan. Zbog velikog nedostatka školovanih sestara, u to vrijeme su i pripravnici odmah radili u smjeni što danas nije uobičajena praksa.
Kada ste prvi put postala glavna sestra?
Već 1982. g sam upućena od Medicinskog centra Ogulin na školovanje u Višu školu za medicinske sestre u Zagrebu. Poslove glavne sestre kirurgije sam počela obavljati i prije nego sam diplomirala.U to vrijeme smo se preselili u novu bolnicu i puno je osoblja nedostajalo pa smo se trebali prilagoditi novim uvjetima s postojećim kadrom. Na tom radnom mjestu sam radila sve do 1991.g.kad sam imenovana glavnom sestrom bolnice.
S kojim je ravnateljem bilo najljepše raditi. Ovo je možda malo nespretno postavljeno pitanje na koje nije moguće dati jednostavan odgovor. Surađivala sam s ljudima s kojima mi je bilo zadovoljstvo zajednički rješavati probleme s kojima smo se susretali u svakodnevnom radu. Imali smo korektan odnos, pun međusobnog uvažavanja i poštovanja. Ali, povijesne i ekonomsko – socijalne okolnosti u kojima smo radili su bile tako različite da se to ne može uspoređivati. Sa dr. Antonom Tudorom sam radila u ratnim okolnostima i bili smo svakodnevno suočavani s ratnim nedaćama. Sasvim drugačije, mirnodopske okolnosti su bile kad sam surađivala sa dr. Miljenkom Plavljanićem, koji je imao i drugačije ciljeve i vizije.
Surađivala sam i sa dr. Jadrankom Francetić. kao pomoćnica ravnatelja za kvalitetu, na poslovima osiguranja i kontinuiranog unapređivanja kvalitete zdravstvenih usluga u našoj bolnici, čime smo izravno utjecali na poboljšanje kvalitete zdravlja našeg stanovništva. Isto to sam nastavila i u suradnji sa dr. Tihomirom Belinom.
Razvoj društva je proces. Uvijek je neko drugačije vrijeme i novi problemi kojima treba drugačije pristupiti. Svaki problem doživljavam kao izazov koji me motivira da ga što uspješnije savladam. Dr Josip Zorko, koji je sad ravnatelj i s kojim neposredno surađujem, podržava moj rad i ideje o unapređivanju sestrinstva u skladu s novim vremenom i znanstveno – tehnološkim dostignućima koje današnjica donosi. U takvom okruženju je zadovoljstvo raditi.
Ima li nešto što vas je posebno najbolnije pogodilo u radu?U 40 godina rada bilo je svakakvih situacija, ali moj životni stav je da idem naprijed ne osvrćući se. Teški trenuci me dodatno stimuliraju da se borim, bilo za sebe osobno bilo za druge.
Vaš rad u Domovinskom ratu također nije bio lak?
Domovinski rat sam dočekala na položaju glavne sestre bolnice što podrazumijeva organizaciju rada cijele ustanove u novonastalim ratnim uvjetima. Osnovali smo Krizni štab, oformili ekipe za pružanje hitne medicinske pomoći u ratnim prilikama, za izvlačenje ranjenika sa prve crte bojišnice i transport do bolnice.U Josipdolskoj ambulanti organizirali smo stalna dežurstva timova liječnika i sestara. Opremljena je i pričuvna ambulanta za slučaj granatiranja. U bolnici je bio organiziran i vojni stacionar za pripadnike HV sa raznim zdravstvenim smetnjama. Naše sestre su se brinule danonoćno kroz organiziran rad i za izbjeglice iz Saborskog, smještene u Učeničkom domu. U bolnici smo radili i živjeli, najčešće u podrumskim prostorima. A opremili smo i pričuvnu bolnicu u dvorcu Bosiljevo, radi eventualne potrebe evakuacije ranjenika iz bolnice.U opremanju dvorca za potrebe zbrinjavanja ranjenika veliki doprinos je dala sestra Ivanka Meštrović, sad u mirovini.Dakle, u brizi za ranjenike nesebično smo sudjelovali svi, neovisno o struci.
Pamtite li neki najljepši trenutak?
Svaki trenutak u kojem nekom pomogneš, kažeš lijepu riječ, usrećiš povoljnim ishodom, ohrabriš i uspiješ vratiti volju za životom, neusporedivo je vrijedan.
Uz glavnu sestru, sada obavljate i poslove koordinatora za hrvatske branitelje?
Da, osim poslova glavne sestre bolnice, odnosno pomoćnice ravnatelja za sestrinstvo, imenovana sam koordinatorom za hrvatske branitelje. To znači da pomažem braniteljima i članovima njihovih obitelji u ostvarivanju njihovih potreba za zdravstvenom zaštitom. Konkretno, dogovaram im termine za neke terapijske postupke ili dijagnostičke pretrage, specijalističke preglede na koje se dugo čeka.
Osim toga, trenutno obavljamo sistematske preglede hrvatskih branitelja. To je program pokrenut od Ministarstva hrvatskih branitelja u suradnji sa Ministarstvom zdravlja i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo u koji je uključena naša bolnica. Moja uloga je da organiziram i uskladim naše mogućnosti sa potrebama i željama branitelja. Branitelji koji žele obaviti sistematski pregled, javljaju se meni, dobiju sve potrebne informacije i termin za pregled. I osobno mislim da to jako dobro funkcionira i nadam se da su naši branitelji zadovoljni.
Biste li opet odabrali isti posao?
Životni uvjeti su odredili moj životni put. A tko zna što bi bilo, kad bi bilo….?