S vama kroz svaki dan Žena zna

Sretan ti rođendan Ivano!

Upravo na dan objave ovog teksta, davne 1874. godine rođena je najpoznatija Ogulinka ikada – Ivana Brlić – Mažuranić. Jedna od najznačajnijih hrvatskih spisateljica rođena je podno Kleka, u kući u kojoj se danas nalazi upravna zgrada Hrvatskih šuma u samom centru grada.
Ivana potječe iz poznate građanske i intelektualne obitelji, a dar za pisanje možda je bio nasljedan jer je otac Vladimir i sam bio pisac, odvjetnik i povjesničar. Svakako najstaknutiji član ove obitelji Ivanin je djed slavni političar, hrvatski ban, ali i pjesnik Ivan Mažuranić. Tijekom školovanja Ivana stječe izvrsnu naobrazbu, uči nekoliko stranih jezika, pa ne čudi činjenica kako je prve književne pokušaje pisala na francuskom jeziku. Kao djevojčica napušta Ogulin, čiji bajkovit kraj ostaje duboko utisnut u njeno sjećanje i kasnije predstavlja nepresušno vrelo inspiracije za njena književna djela, posebno priče po kojima stječe slavu svjetskog glasa.
„Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka… Štoviše, ove slike, koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte, već za neko otkrivanje koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.“, Ivanine su riječi o njenom vječnom izvoru inspiracije.
Tijekom ranog djetinjstva Ivana otkriva ljubav prema pisanju koju njeguje cijeli život. Sa petnaest godina piše dnevnik u kojem pokušava tematizirati značaj pisanja u njenom životu.
Sa osamnaest godina udaje se za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života kojeg je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Svojeg muža prema zapisima prije udaje nije poznavala, niti se željela udati, jer je cijenila svoju slobodu i život u Zagrebu koji joj je omogućavao da uživa u kazalištu, književnosti i društvu. Tijekom braka rodila je šestero djece što joj je omogućilo da dobro upozna psihologiju djece i na taj način oplemeni svoje književno stvaralaštvo koje je bilo isključivo namijenjeno najmlađima.

Iako piše i stvara od ranog djetinjstva, prvi radovi objavljeni su tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu „Valjani i nevaljani“ izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih „Škola i praznici“ objavljivani su redovito od 1903. nadalje, dok pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu „Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića“. Tri godine kasnije objavljena je zbirka pripovijedaka „Priče iz davnine“, koju književna kritika drži za njeno krunsko djelo.
Ivanin život daleko od očiju javnosti
Ivanino književno stvaralaštvo i dan danas je predmet izučavanja struke, ali i njen privatan život za mnoge je predstavljao pravi istraživački poduhvat. Zahvaljujući tome danas je poznato kako je njen naoko savršen život uz supruga, s kojim se uključuje u društvena zbivanja u društvu prvaka narodnog pokreta, imao potpuno drugu dimenziju koja je brižno skrivana od pogleda javnosti još dugi niz godina nakon njene smrti, o kojoj se jednako tako malo znalo.  Zanimljivo je da tih godina od biskupa Josipa Juraja Strossmayera dobiva zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Kasnije postaje prva žena koja je primljena u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti kao dopisni član, a 1931. i 1938. biva nominirana za Nobelovu nagradu za književnost.
Javnosti je manje poznato da je Ivana svjedočila i o vlastitom životu unutar četiri zida, pišući o svojim osjećajima, nesigurnostima, tugama, jadima, ali i „dužnostima ženskim“ pristajući na ondašnje tradicionalne podjele u patrijarhalnom društvu. Na tim temeljima i danas počiva mit o njenom životu u kojem igra ulogu savršene hrvatske žene, majke i književnice. Prema nekim izvorima, Ivana je nakon rođenja prvog djeteta patila od postporođajne depresije, što u ono vrijeme nije smatrano stanjem koje iziskuje intervenciju ili pomoć, već iscrpljenošću koja će nestati s vremenom. Depresija ju je nažalost pratila i dalje tijekom života, unatoč njenim nastojanjima da to promjeni. Unatoč svemu Ivana je pronalazila snagu da piše, radi i stvara, ali i brine za djecu i obitelj. Ulagala je u obrazovanje svoje djece, ne želeći da joj kćeri dožive njenu sudbinu i rano se udaju.

Pred kraj svog života, 1938. godine, Ivana piše kćerki Nadi:
“Je li moguće, dijete moje, da Ti ne vidiš da sam ja posljednje četiri godine bila samo nekoliko puta na Srebrenjaku i dva puta u Rimskima i to zato da opet uzmognem održati dom za mene i Nevicu. I održala sam ga zbilja do posljednjih sila, jer znam da je dom uopće najveće blago, pa ako iziskuje žrtava uvijek usredotočuje sve moralne vrednote i ne bi ni za Boga bila htjela da Nevica bude u Zagrebu bez njega – da sam ikako mogla, uz kratke oporavke, da ga vodim za nju i za se.  A sad kad sam smalaksala, gdje je taj dom da me primi i njeguje? Moj dom sam bila ja – a ona dva uređena stana (U Brodu i u Zagrebu) bez žive duše u njima bili bi opet domovi, da se ja zdrava vratim… Al tko mene čeka, bolesnu i slabu, u tim stanovima, pa da mi od njih učini dom gdje mogu uživati sreću i zadovoljstvo?…
Ja hoću i moram da ostanem na domu, jer sam baš za njega, za djecu, za muža, za ideju obitelji živjela od 18 do 64 godine… Moja književnost, ta moja najmilija razonoda, jedva je potajice i da nitko nije vidio, smjela da mi uzme stoti dio vremena. Toliko sam vjerovala u potpunu dužnost žene da se posveti do zadnjih sila domu! Dakle, kad ne bi poznala moju djecu kao da su još uvijek deset godina stari, to bi mislila da je tvoja rečenica ‘zašto ne uživam sreću u domu’ u ovaj čas, kad je sva moja briga u tom da za me i Nevicu nema doma – mislila bi da je ta rečenica ironija”.
Iako je obitelj tu činjenicu godinama vješto čuvala od očiju javnosti misleći da je riječ o sramoti, poznato je da je Ivana počinila samoubojstvo 21. rujna 1938.godine u bolnici na Srebrenjaku.
Ivanina posljednja pisma odaju osjećaj tuge, napuštenosti, te svjesnosti trenutka u kojem propitkuje svoje misli i bol. Nažalost izostaje sposobnost kontrole nad vlastitom sudbinom, kao i pravodobna reakcija nemoćne obitelji, te sve završava tužnim činom o kojem se konsenzualno ne govori, ostavljajući prostor da priče pričaju samo Ivanina djela.
S jedne strane prešutni konsenzus razumljiv je ukoliko mu je jedina namjera da svjetla pozornice ostaju uperena samo na Ivanino plodno stvaralaštvo, no s druge strane njezin privatni život predstavlja priču koja biva svjedočanstvom ondašnjeg vremena i okolnosti u kojem su živjele žene sa svim svojim strahovima, strepnjama, ali i društveno uvjetovanim okovima koji su za mnoge bili preteški. Riječ je o sličnim okovima, u mnogome i istim, s kojima se i danas bore žene svih generacija rastrgane između uloga koje im nameće društvo u cjelini. Spoznaja i istina o Ivaninom životu i smrti predstavljala je, a možda to još uvijek jest, tabu temu s koje valja skinuti prašinu unatoč patrijarhalnom i tradicionalnom odgoju i društvenom okruženju u kojem živimo danas. Istina je to koja ni na koji način ne umanjuje sjaj Ivaninog lika i djela, koji i dan danas predstavljaja nepresušno vrelo ideja i stvaralaštva za sve generacije.