S vama kroz svaki dan Žena zna

Zagorkina borba s vjetrenjačama

Od 1993. godine, svakog 3. svibnja obilježava se Svjetski dan slobode medija s ciljem podizanja svijesti o važnosti medijskih sloboda i njezinih temeljnih načela. Tako smo retke ovomjesečnog izdanja rubrike „Žena zna“ odlučili posvetiti ženi koju život i sistemi nisu mazili – književnici, novinarki i feministkinji Mariji Jurić Zagorki.
Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja, Marijina krsnog kuma. Prvu privatnu poduku Marija je primila na mađarskom jeziku s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, a višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Iako je bila natprosječno darovito dijete, te pisala odmalena i pokretala učeničke novine, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje već su je maloljetnu udali i poslali u Mađarsku. Brak, u kojem je pretrpjela nervni slom, Marija razvrgava tri godine kasnije bijegom od muža u Zagreb, gdje 1895.g. u „Obzoru“ započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo nezamislivo za jednu ženu. Odbija roditeljsku skrb i postavši punoljetnom odlučuje se za samostalan i neovisan život u kojem će se izdržavati isključivo vlastitim pisanjem.

Pišući do 1910.g. za „Obzor“o političkim zbivanjima u regiji, od obične, anonimne reporterke postaje europski afirmirana politička novinarka. Paralelno piše i romane suvremene tematike, pripovijetke i humoreske, ali i polemičke tekstove u kojima se zalaže za ženska prava. Tekstove je vrlo često objavljivala pod muškim pseudonimima Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica, a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabire zbog ljubavi prema ljudima iz puka, s čijim se životnim teškoćama solidarizirala od najranijeg djetinjstva, iako je potjecala iz imućne obitelji.
Nakon 1910. godine počinje pisati povijesne romane „Grička vještica“, „Kći Lotrščaka“, „Kneginja iz Petrinjske ulice“, koje ondašnja književna kritika ignorira i proglašava „trivijalnom šund literaturom“.

Tridesetih godina vraća se svom novinarskom i feminističkom angažmanu, pa 1925. godine samostalno pokreće i uređuje časopis „Ženski list“ koji izlazi narednih trinaest godina. 1938. godine pokreće časopis „Hrvatica“ koji će izlaziti još naredne dvije godine. U časopisima, iz broja u broj, objavljuje roman Mala revolucionarka, romansiranu autobiografiju Kamen na cesti i istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja. Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju Hrvaticu i plijene Zagorki imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo, a kraj rata dočekala je u Zagrebu uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.

Pedesetih godina za vrijeme socijalizma koji je načelno propagirao ravnopravnost spolova, iako narušena zdravlja, Zagorka i dalje intenzivno zagovara ravnopravan status žena u društvu. Predana i uporna heroina od svojih muških kolega dobiva jedino podsmjeh, ali i neprijateljstvo. Nazivaju je „luđakinjom“ i „muškobanjastom babom“, pa stoga ne treba čuditi činjenica što se tih godina nitko nije želio baviti valorizacijom njenog lika i djela. To će uslijediti tek početkom šezdesetih kada počinje vrednovanje njenog novinarskog rada, dok sedamdesete donose objavu njenih Sabranih djela. Tijekom osamdesetih dolazi do ozbiljne valorizacije njenog feminizma.
Valorizaciju svog lika i djela, poput mnogih drugih velikana, Zagorka nije doživjela.Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.
Zagorkin životni put i djelo u mnogočemu podsjećaju na borbu s vjetrenjačama. Isti vjetrovi pušu i dan danas, ali nema hrabrih žena koje bi se s njima poput Zagorke uhvatile u koštac ili ih mi možda ne primjećujemo….?!