Kolumne Pogled sa strane S vama kroz svaki dan

Vatrogastvo u Hrvata

Vatrogastvo u Hrvatskoj kroz bližu povijest pratilo je obično zbivanja u Austrougarskoj državi kojoj smo nekada pripadali. Pa ovdje krećemo od kraljice Marije Terezije, kada je Kraljevsko vijeće Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1768. donijelo prvi požarnički propis u Hrvatskoj, a stotinu godina kasnije Banska uprava Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu odobrila je 1876. Pravila Hrvatske vatrogasne zajednice, krovne organizacije hrvatskog vatrogastva. Osnivač i prvi predsjednik te zajednice bio je poznati zanesenjak vatrogastva Đuro Deželić.

Danas u Hrvatskoj vatrogasnu djelatnost obavljaju profesionalne postrojbe, dobrovoljna vatrogasna društva i vatrogasne zajednice. Na razini države za vatrogastvo su nadležni Hrvatska vatrogasna zajednica, krovna organizacija koja ujedinjuje sve vatrogasne organizacije i postrojbe na području Hrvatske, te Služba za vatrogastvo unutar Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Zbog nestabilnosti podataka u bilo kojem periodu, ne može se odrediti sastav voznog parka, broj kanadera, traktora i MORH-ovih helikoptera za gašenje, kao ni broj vatrogasaca u sustavu vatrogasne zajednice. Nažalost!

Dobrovoljna društva zbog strogih propisa, a nedostatka sredstava se osipaju, dok je postojeća oprema i vozni park star i do 30 godina pa nije čudo da poneka kola doslovno pale na guranje.

Od kada sam svjestan da postojim našao sam se usred požara. Izgorjela nam je štala s kozom i domaćim kunićima. Imao sam pet godina i nisam se mogao nadiviti ljudima koji su se organizirali u dvije kolone i s kantama vode gasili požar. Nije im to uspjelo, ali su me zadivili svojim entuzijazmom. Zaljubio sam se u njih i podupirem ih povremeno materijalno, a moralno stalno. Vatrogasci su najveći heroji ovoga društva, uz bok članovima Gorske službe spašavanja.

Ovi ljudi, međutim, zanemareni su od vlade i jedinica lokalnih samouprava jer ih svi doživljavaju kao teret, i doći će vrijeme da će Hrvatska izgledati kao noćna mora i u geografskom smislu, a ne samo u društveno-političkom. Ne računajući koliku materijalnu vrijednost; društvenu i nacionalnu, spašavaju svkog dana za sramotno malu plaću i s neodgovarajućom opremom. Dok u isto vrijeme kupujemo borbene zrakoplove umjesto kanadera i protupožarnih helikoptera, a proračun ministarstva vanjskih poslova povećavamo za 20 posto kako bi nam ambasadori i njihove obitelji mogli lagodno živjeti i školovati se prema kurikularnim programima u stranim školama. Da bi se sutra i oni mogli uključiti u diplomaciju ili saborske klupe uz sigurnu podobnost vlasti.

Kad sagledate našu diplomaciju i ambasadore širom svijeta, nemate riječi koliko su nepoznati, nepotrebni i kako se zapravo odmaraju uz ogromne plaće i ostale prinadležnosti. Ali zato imamo prave ambasadore naše države među sportašima s kojima se uporno naslikavaju predsjednica Hrvatske, predsjednici Vlade, Sabora i Olimpijskog odbora, a po mogućnosti i Zdravko Mamić. Ti su ambasadori tenisači i nogometaši, na tržištu plaćeni zlatom pa stoga moraju porez prijavljivati u Monaku, a ne u svojoj domovini za koju ginu i plaču kada stupe na pokoje postolje. A da porez uplaćuju u Hrvatskoj nešto bi došlo i do vatrogasaca i službe spašavanja pa bi im lakše mogli kupiti protupožarne kamione i ostalu opremu. Svaka čast onim sportašicama i sportašima u atletici, koji uglavnom sami ulažu u sebe, ali sretni što ubiru stipendiju, jednoga dana nakon prestanka bavljenja sportom i neku potporu.

A tko je kriv vatrogascima i službi spašavanja što nemaju talent za određeni sport, već za spašavanje ljudskih života i njihovih materijalnih dobara. Posebno još i za opća dobra na nacionalnoj razini. I sad se postavlja pitanje tko to, pored slučajnih požara, pali naše opće dobro i zbog čega moramo čekati zastarjevanje tih slučajeva, a ne reagirati promptno. I ako slučajno pronađemo krivca, prema našim zakonima, bit će kažnjen s godinom, dvije, zatvora, umjesto da po kazni dvadeset godina sadi izgorjele šume, vinograde, maslinike.

Piše: Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)