Bilo je to godine ‘946. kada su politiku FNR Jugoslavije, pa tako i Ogulina, vodili kadrovi koji su oslobodili Jugoslaviju, Hrvatsku i Ogulin, naravno. Na Prapućama je bio jedan Tone koji je, kao partizanski ratni dobrovoljac, u poraću bio zadužen ispred kotara ili općine postepeno preodgajati građane Ogulina na nove društveno-političko odnose. Naravno da je uvijek među ljudima bilo najvažnije znati koliki će biti porez per kapita (po glavi stanovnika). Tone s Prapuć sazvao je zbor građana da ih uputi u društvene promjene.
Od danas, drugarice i drugovi, nećete plaćati porez na zemlju, na kuću, na kravu ili konja, nećete plaćati porez na promet nekretnina, poljoprivrednih proizvoda izdvajanjem svake treće vreće krumpira, pšenice, zobi, ječma u zadružni magazin. Jednom rječju; nema više poreza!
Građani su se skupili u veću dvoranu s nehoblanim klupama i slušali uhu ugodne riječi. Po završetku predavanja digla je ruku teta Bare. Svi su u dvorani sjedili, osim nje. Ona je bila tako mala rasta da je na stojećki glavom bila u visini svih ostalih koji su sjedili: „Gospon Tone“, reče, „ja sam mislila da ste Vi pametan čovik. Pljunite Vi meni va zube, ako se i od bele kvake neće plaćati porez“. Tu je sastanak završen jer je Tone shvatio da još nije sazorila svijest narodnih masa.
Ovo je bilo ubačeno kako bi ovom osiromašenom narodu dali usporedbu s tetom Barom kojoj je bilo jasno da država ne može egzistirati bez poreza, ali je to naglas rekla, za razliku od nas danas koji znamo za sve veći porez, prirez, komunalni doprinos i naknadu za smeće, poplavu, orkanske vjetrove, tuču, uređenje sliva Dobre, Kupe, Korane, Save i Dunava, dodatak na cigarete, alkohol, mobitel, na stare aute, urušene kuće i štale, ali se nitko ne usudi dignuti ruku i „odvaliti“ šamarčinu ministru i premijeru. Mi samo ležimo kao ovce, a oni nas šišaju.
Od svega ovoga do sada napisanog, namjera mi je bila suprotstaviti ovu današnju vlast Grada Ogulina s onom prošlom, odnosno sa svim dosadašnjim vlastima HDZ-a koje Ogulinom harače 26 godina bez trunke simpatije prema svojim biračima, bez imalo empatije prema zgaženim ljudima koji prebiru po kontejnerima ili barem nešto zarade na crno. Ljudima je ipak nešto došlo do glave i na redovnim lokalnim izborima izglasali promjenu. Za gradonačelnika i njegove zamjenike izabrali su mlade, školovane i vrijedne ljude koji će pokušati ublažiti propast Ogulina, a nakon toga podići standard svakom građaninu, seljaku i beskućniku. Svejedno je.
Ali nastupaju nezgode; jedna za drugom u rok od tri mjeseca u kojem periodu sve nove vlade nakon preuzimanja vlasti dokazuju svojim biračima što su do sada učinili. Ova vlada nije imala sreće. Od preuzimanja vlasti 9. lipnja u okruženju oporbe u gradskoj upravi, s jedva sklopljenoj većini u gradskom Vijeću, mladu vlast je 16. lipnja zadesilo katastrofalno nevrijeme s olujom, kišom i tučom. Učinjena je ogromna šteta, proglašena elementarna nepogoda. Nije prošlo do 3. rujna zapalio se Sodol, mada on tinja već 20 godina. Da tri nepogode dolaze jedna za drugom pobrinula se 17. rujna rijeka Dobra koja je poplavila veći dio Ogulina i jedva je izbjegnuta katastrofa poznata iz 1999. godine. Tu je u međuvremenu bila i proslava Dana Župe i Grada pa je gradonačelnik morao češće i u crkvu. Reforme gradske uprave, trgovačkih društava i ustanova pod gradskom ingerencijom napreduju, ali to nije smetalo njegovim oponentima da mu prigovore kako ga nije bilo u Ogulinu za onoga jakog nevremena, da nije dovoljno obilazio misna slavlja i svakotjedne priredbe odlaska dekana Zubovića iz Ogulina, misleći da ga drže za muda.
Međutim, držati za muda može se samo onoga koji ih ima!
No, zato gradonačelnik ima iskusne prijatelje koji ga redovito upućuju kako bi trebao raditi, zapravo kako bi oni radili da su na njegovu mjestu, te slažu popis osoba koje bi trebale preuzeti razne nadzorne odbore, upravna vijeća ili skupštine trgovačkih društava i ustanova. Ovi potonji malo naginju udesno pa treba biti oprezan da ih ne bude previše.
Piše: Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)