Oni znaju što radite – SADA

Ovo nije ništa više doli nekoliko redaka inspiriranih percepcijom svijeta nekad i svijeta danas. Složit ćemo se kako promjene unaprjeđuju društvo; ono „staro“ mijenjamo za „novo“, ali se čini kako često puta sa sobom donose i utkane zamke koje neminovno u mnogočemu utječu na ljudski život. Autoritet je, na primjer, društveni položaj prisutan od najranije pa do zrele dobi, a manifestira se putem različitih društvenih normi. Prema tome, nadzor je jedan od alata kojim autoritet „drži stvari pod kontrolom“.  U ovom slučaju, zanimalo me postoje li granice koje autoritetu ograničavaju moć djelovanja; zanimao me odnos privatno-javno, tj. promjena slobode koja dolazi s promjenom društvene paradigme. Odgovor sam potražila unutar svijeta umjetnosti s obzirom na uvriježeno mišljenje (bilo ono ispravno ili ne) kako je umjetnost vjerni oponašatelj stvarnosti.
Privatnost nije luksuz već potreba, integralni dio svakog od nas. Teško je prihvatiti stanje u kojemu stvari rapidno izmiču kontroli, a osobno smo ih nemoćni zaustaviti. Koliko god vjerovali u vlastite karaktere, kriterije i autoritet  prije svega treba osvijestiti misao da smo, kao kolektiv, podvrgnuti kontroli od strane različitih sustava i institucija čime je, usuđujem se reći, narušen bitan segment čovječnosti. Izgleda, da niti naša četiri zida nisu samo naša! Nerijetko se susrećemo s komentarom kako je nekada  bilo bolje, a da današnje doba promovira kolektivnu zbrku bez reda i discipline. U tome niti privatnost ne ostaje pošteđena. Iako vjerujemo da sami postavljamo granice vlastite moralne egzistencije, tvrdim da smo „nesvjesno“ nasamareni od nas samih. Jasno je da, kroz okvire zakona, pristajemo na mnoge stvari na koje inače ne bi da se pita svakog od nas; jasno je da kapitalizam, tržište, politika, društvo, ideologija, patrijarhat, religija izdaju naredbe koje bi trebale doprinijeti poboljšanju kvalitete svakog života; i jasno je da tome, u većini slučajeva, nije tako. Ne znam da li se evolucija poigrala s nama, ali čovjek (kao društveno biće) jednostavno mora biti ogoljen kako bi bio zaštićen. Očigledne probleme u čijem su fokusu nadzor  (danas izuzetno aktualna tema) i postojanje granice privatno-javno, ispitala sam, primarno, kroz rad „Trokut“ Sanje Iveković i jedan izuzetno zanimljiv, društveno-socijalni projekt mladog fotografa Darija Belića.
Sanja Iveković, „Trokut“ – ukradena intima
Sanja Iveković je umjetnica koja u svom radu koristi fotografiju, video, performanse, akcije, intervencije u urbanom prostoru, instalacije, te ostavlja traga i na feminističkom teritoriju. Njezin rad „Trokut“ iz 1979. g. propituje koliko daleko čovjek može ići u svom djelovanju, a da pri tome niti najmanje ne nanosi štetu drugom pojedincu, ali svejedno biva u tom djelovanju zaustavljen. Riječ je o performansu u trajanju od 18 min, u konačnici zabilježen na četiri fotografije.
10. svibnja 1979. god. Sanja Iveković je sudjelovala u činu političkog prkosa, kada je izvela „Trokut“ na balkonu svoga stana u Savskoj ulici, za vrijeme jednog službenog posjeta Josipa Broza Tita Zagrebu. Sve započinje poštom iz Sanjina sandučića kada dobiva točnu obavijest kada Tito stiže u grad uz zamolbu da vlastiti doprinos ostvari prisustvovanjem u povorci.
Umjesto sudjelovanja, Sanja je tijekom svečane povorke izašla na balkon svoga stana, odjevena u američku T-shirt majicu1, koji je gledao na ulicu kojom je polagano napredovala predsjednička povorka automobila. Sjedila je na stolcu sa čašom viskija Ballantine, cigaretama i sa nekoliko stranih  knjiga položenih na stoliću te počela čitati knjigu Toma Bottomorea „Elite i društva“2 iz 1964.

Tijekom čitanja, Sanja je izvodila radnje koje su upućivale na masturbiranje. Performans izvodi znajući da je promatra agent komunističke tajne policije, koji je bio stacioniran na vrhu hotela Intercontinental preko puta njezinog stana, i koji ju je jedini mogao vidjeti i pratiti njezinu akciju s obzirom na cementnu konstrukciju balkona i položaj stana.
Pretpostavka je da je ta osoba imala dalekozor i woki-toki kojim je kontaktirala policajce sa ulice. Sanja završava akciju dolaskom policije na vrata njezinog stana uz naredbu da prekine svoje aktivnosti, koje ničim nisu ometale taj važan povijesni moment. Povjesničar kulture Piotr Piotrowski podsjetio je „ (…) da bez obzira na prividnu atmosferu liberalizma građani Jugoslavije bili su više oprezno promatrani, i u tom kontekstu Trokut treba biti shvaćen kako bi se otkrila disciplina temeljena na vizualnosti prema kojoj je tijelo, pogotovo žensko tijelo i seksualna želja podvrgnuta“1. Iveković eksplicitno ovim radom suprotstavlja ekscese socijalističke države sa privatnom sferom. „Trokut“ je, de facto, performans u kojem žena provocira muški pogled i sukladno tome govori o moći i pojedincu koji je pod kontrolom (u ovom slučaju to je žena) čime se ukazuje na odnos ženskog subjekta, njenog identiteta i subverzije u donosu na muški poredak koji se događa svuda oko nas. Rad je čista kritika muškog kulta vođe i njegovog sustava političkog nadzora ukazujući na to kako se privatnu seksualnu akciju može interpretirati kao javnu prijetnju totalitarističkoj državi. Tito je uspješno ustrojio sustav koji je počivao na redu i strogo kontroliranim pravilima ponašanja što i Sanjin umjetnički istup itekako potvrđuje. Ne može se čovjeku dati prevelika sloboda bez intervencije vanjske sile jer se time vrlo brzo vraćamo u prirodno stanje. Dakle, nadzor svakako ima svoju važnost i vrijednost, ali ne i opsesivna kontrola bivanja unutar privatne sfere jer se time svakako sužava moć pojedinca da odredi u što će, pod njegovom kontrolom, biti dopušteno intervenirati. Naime, Sanja samim time što je svjesno izašla na balkon koji gleda prema povorci i organizirala radnju koju će izvršiti, također pod saznanjem da je promatra policajac s krova Intercontinentala, zapravo sebično srušila granicu privatnog i zakoračila u javno pod opravdanjem kako je ona slobodna u svojem stanu činiti što želi. Onog trenutka kada osoba postaje dio ulice, parkova, trgovina i svih drugih javnih prostora čineći „rizičnu“ radnju, dobrovoljno (iako ne možda svjesno i promišljeno) pristaje na sankcije okoline, otvara se društvu i dopušta da joj netko drugi direktno intervenira u domenu koja je (možda) trebala ostati privatna. Unatoč svemu, Iveković ostaje fokusirana na vlastitu akciju, bez obzira na lom koji se dešavao ispod njezinog balkona. „Tamo dolje (i na krovu), država izvodi, legitimizira sebe. Gore, Iveković izvršava svoju de-legitimizaciju.“2 Sanja, djelomično i zbog svog buntovnog duha, odbija viziju bilokakvog samoostvarenja kroz prizmu „političke organizacije neprijateljski orijentirane prema modernističkim težnjama“ kao što je bila Jugoslavija, već isključivo kroz  pet radnji: pijenje, pušenje, čitanje, masturbiranje i izvođenje, želi dokazati kako neslobodno živimo u relativno slobodnoj sredini, i da ono što pripada nama, vrlo lako postaje dostupno i drugima.
Pandan Sanjinoj umjetničkoj akciji, pronašla sam u radu mladog Daria Belića koji ponukan neznanjem ljudi istražuje granice privatnosti koje su u današnje doba dosta tanke. Na vrlo sličan način dolazi se do istog zaključka, samo što je u Belićevom slučaju problem produbljen visokorazvijenom tehnologijom koja je jedan od simbola suvremenog svijeta.
Privatnost suvremenog svijeta
Koliko god se činilo, stvari se nisu previše promijenile od Sanjine 1979. g. Dapače, mišljenja sam da je više nego ikada sloboda dovedena u pitanje. Dario Belić je apsolvent fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti, i za obranu diplomskog rada uhvatio se u koštac sa „fenomenom“ nadzora. Osmislio je vrlo jednostavan projekt putem kojeg je ispitao i pokazao kako danas privatnost nije ništa manje ugrožena nego u slučaju Sanjinog performansa. Iako na prvu ruku u potpunosti opozitni, pogotovo ako se uzme u obzir vrijeme nastanka i dinamika života, radovi pokazuju kako je današnja situacija čak i alarmantnija. Tehnologija je uznapredovala i mnogi se ne mogu ili ne znaju ispravno nositi s time. Internet nudi nebrojeno mnogo mogućnosti, i dobrih i loših, što ljudi puno puta nisu u stanju prepoznati i razlikovati. „Ljudi su navikli na internet kao integralni dio svog svakodnevnog života, da su zaboravili na širok raspon njegovog korištenja.“3 Dario priziva u sjećanje probleme s kojima je bio upoznat, od par godina ranije, a to su sigurnosni problemi s IP kamerama i nesigurnim IP adresama te 4 chan temama. Inspiriran postojećim problemima današnjice, postavlja si pitanje može li on, kao informatički laik, probiti nezaštićene uređaje i time ugroziti nečiji privatni prostor kroz prizmu nadzora. Prve kamere koje je pronašao bile su javne (trgovi, ulice i plaže), međutim nije mu trebalo dugo vremena da otkrije privatna mjesta. Iako smo prihvatili da nas motre i nadziru na javnim površinama, ipak je sasvim drugačije kada jednim klikom imaš mogućnost zakoračiti u nečiji dom, intimu. Pristup tisućama kamera Belić je otkrio na atenlabs.com / camwar ili pomoću Googla tražeći jedan od termina kao što su „|MJPEG|video. mjpg“ i „intitle : video server“.
Koristeći nezaštićene i lako pristupne IP kamere uhvatio je ljude i događaje koji se dešavaju u njihovim privatnim prostorima, pokazujući kako ljudi mogu slučajno narušiti svoju ili privatnost neke osobe igrajući se tehnologijom koja briše granice privatnog i javnog. Ljudi diljem svijeta žive svoje živote ne shvaćajući da ih se promatra. Dario je uhvaćene fotografije kategorizirao od privatnih prostora, svakodnevnih situacija poput gledanja televizije, čitanja, jedenja, igranja i spavanja, pa sve do slika starijih ljudi i djece kao najkritičnijih grupa jer uopće nisu svjesni kamera i njihove moći zbog čega si ne mogu pomoći. Zabrinjavajuće je da je sve fotografije uhvatio bez znanja tih istih ljudi koji su bili izloženi „zločinu“, ali je još kritičnije da autor fotografija ne može biti uhvaćen ili osuđen jer nitko od „oštećenih“ ne može otkriti da mu je kamera u jednom trenutku bila provaljena.
 Ostali ste iznenađeni? Nemojte biti! Nije to ništa novo, ali ipak, ako želimo ići u korak s vremenom, biti dio društvenih mreža, moramo znati malo više od samo stisnuti gumb na našim laptopima, PC-jevima ili kamerama. Kroz umjetnički rad Sanje Iveković postaje očito da je u puno „strožem“ vremenu ipak privatnost ostala koliko toliko zaštićena (da je Sanja svoju akciju provela unutar stana, do prekida zasigurno ne bi došlo). Dario Belić, s druge strane, svjedoči o aktualnoj zabludi slobode. Preuzimanje kontrole nad kamerama na udaljenim računalima često ne zahtjeva previše hakerskog znanja i može biti relativno jednostavno, te korisnici “moraju nešto kliknuti ili otvoriti neku datoteku” da dođe do zaraze računala. Stoga, provjerena tehnika za sve one koji se žele zaštiti ali na prvu ne znaju kako: flasterom!
Piše: Katerina Jovanović
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Komentari