Badnjak je poslijepodne, negdje oko 13 sati. Ušla sam u bus samo iz razloga što nemaš gdje na Badnjak parkirati, ako ideš autom. Slušam monolog žene koji govori poznanici dok se vozimo:
„Svi peku kolače, pripremaju se za Božić. Ja sam za obitelj počela peći sinoć i još par minuta prije polaska busa za posao, bila sam sva brašnjava. Morala sam krenuti sat i pol ranije da stignem na vrijeme. Danas radimo do 18 sati. Vjerovatno tijekom posla neću stići obaviti nuždu pa moram uletiti, kad poslije siđem s onog drugog tramvaja, u jedan kafić u blizini posla. Nije lako to postići u petom mjesecu trudnoće. Sretna sam što još „nadzorni“ nisu primijetili. Ove godine nisam dobro prošla, jer moram raditi odmah na „stjepanovo“ i to od 6:30 ujutro. Hodajući prema trgovini, razmišljam čime ću doći na posao, jer prvi autobus kreće tek u 5.30. Odmah idući dan nakon „stjepanova“ imamo inventuru od 22 sata pa dok nam oči ne ispadnu, obično do 4 pa i 6 ujutro. Bojim se da ne izgubim dijete, jer su me stavili u inventuru komore. Zadnji put sam imala promrzline na nožnim prstima. Šta da radim, da im kažem i odem na porodiljni? Ne mogu. Sigurno ću dobiti otkaz. Moja prijateljica ga je nedavno dobila samo zbog trudnoće. Osjećam bolove u križima od preslagivanja polica po planogramima. Svaki put kontrolor nešto mijenja. Moje dvije najbolje kolegice su otišle za Njemačku. Tako je tužno bez njih na poslu. Liječnik mi je rekao da uzmem ponekad sedative, jer puno mojih kolegica tako preživi, ali ja se bojim što će to učiniti djetetu.
Ne preostaje ništa, samo pomirenje sa životom. Danas sam barem sigurna kako neće doći onaj u limuzini, jer svaki proizvod ima svog direktora, plaću 10.000 kn, službeni automobil, besplatno gorivo, besplatni telefon… Svi su na domjenku za Badnjak zajedno sa područnim voditeljima, zamjenicima direktora i ostalim raznim direktori koji imaju plaće i do 15.000kn, pa bar danas neće doći. Oni ustaju kad im padne na pamet, rade koliko žele i koliko ne žele. Većina njih nikada nije radila u trgovini, a vode dućane. Doslovno nemaju pojma o poslu, ali su tu da nam pametuju, uznemiruju nas… Čak i u najvećoj krizi šalju interne kontrole koji prevrću dućane naopako ne bi li nam našli istek roka proizvoda ili neke nepravilnosti.
Kad zaključimo smjenu treba nam pola sata da ispišemo sve na račune, predamo razne popuste, razdužimo hrpu računa od režija građana… Ne daj Bože da nam nešto fali! Naše radno vrijeme je od 7 h. Za rad moramo bit spremne u 6:30 h, mijenjat cijene, jer svaki dan bude novih, ponekad i po 500, 600 promjena cijena. Onda moramo ispeći hrpu raznih peciva do 7 h, izvaditi istekle proizvode s isteklim rokovima trajanja, spremiti stvari za sniženja, ispeći razna jela. Cijeli dan moramo biti nasmiješene i ljubazne. Svaki mjesec imamo bar deset inventura. Direktorica je dolazila do nekih dućana i vikala gdje nam je roba, a dobavljači je nisu isporučivali. Gotovo svaki dan sam sat vremena duže na poslu, a da ne računam inventure. Na godišnjem nisam bila 2 godine. I sad još ovaj strah što će se dogoditi s poduzećem i hoćemo li ostati bez posla. Nitko nam ništa ne govori. Samo čitamo u novinama.
Sve to za 2800kn!!! Ne znam kako i što ću ispeći za Božić… nemam više kune u novčaniku. Muž mi je na burzi. Ni na crno ne može naći ništa. Šta ću učiniti za ono moje dvoje kikića doma? Da pokušam doći do Gazde?“
Ne preostaje ništa, samo pomirenje sa životom. Danas sam barem sigurna kako neće doći onaj u limuzini, jer svaki proizvod ima svog direktora, plaću 10.000 kn, službeni automobil, besplatno gorivo, besplatni telefon… Svi su na domjenku za Badnjak zajedno sa područnim voditeljima, zamjenicima direktora i ostalim raznim direktori koji imaju plaće i do 15.000kn, pa bar danas neće doći. Oni ustaju kad im padne na pamet, rade koliko žele i koliko ne žele. Većina njih nikada nije radila u trgovini, a vode dućane. Doslovno nemaju pojma o poslu, ali su tu da nam pametuju, uznemiruju nas… Čak i u najvećoj krizi šalju interne kontrole koji prevrću dućane naopako ne bi li nam našli istek roka proizvoda ili neke nepravilnosti.
Kad zaključimo smjenu treba nam pola sata da ispišemo sve na račune, predamo razne popuste, razdužimo hrpu računa od režija građana… Ne daj Bože da nam nešto fali! Naše radno vrijeme je od 7 h. Za rad moramo bit spremne u 6:30 h, mijenjat cijene, jer svaki dan bude novih, ponekad i po 500, 600 promjena cijena. Onda moramo ispeći hrpu raznih peciva do 7 h, izvaditi istekle proizvode s isteklim rokovima trajanja, spremiti stvari za sniženja, ispeći razna jela. Cijeli dan moramo biti nasmiješene i ljubazne. Svaki mjesec imamo bar deset inventura. Direktorica je dolazila do nekih dućana i vikala gdje nam je roba, a dobavljači je nisu isporučivali. Gotovo svaki dan sam sat vremena duže na poslu, a da ne računam inventure. Na godišnjem nisam bila 2 godine. I sad još ovaj strah što će se dogoditi s poduzećem i hoćemo li ostati bez posla. Nitko nam ništa ne govori. Samo čitamo u novinama.
Sve to za 2800kn!!! Ne znam kako i što ću ispeći za Božić… nemam više kune u novčaniku. Muž mi je na burzi. Ni na crno ne može naći ništa. Šta ću učiniti za ono moje dvoje kikića doma? Da pokušam doći do Gazde?“
Da nisam odlučila sjesti u bus, a ne u auto, bila bih siromašnija za ova strašna saznanja. Nisam mogla vjerovati ono što čujem. Želudac mi je uhvatila neka čudna gorčina. Sjetim se kako sam jučer izlistala s porezne prihod obitelji s dvoje djece koja prima socijalnu pomoć od 9000 kuna – 1.650,oo kuna mjesečno socijalne pomoći u novcu, ukupno za cijelu godinu 3.500 kuna jednokratne pomoći, svaki dan za 4 člana obrok na Pučkoj kuhinji koji je po osobi oko 20 kuna (80 kuna dnevno, odnosno 2400 mjesečno), dječji doplatak oko 800 kuna mjesečno za dvoje djece, jedan paket besplatnih knjiga za školu (paket oko 1500 kuna), besplatno mjesečno prehrana u školi 200 kuna, porodiljna naknada 1660,00 kuna mjesečno, pomoć za opremu novorođenog djeteta, pomoć u odjeći, pomoć u lijekovima, pomoć za režije mjesečno u iznosu pola socijalne pomoći od 825,oo kuna, besplatan prijevoz, besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje, oslobođenje plaćanja članarine u sportskom klubu za dijete, oslobođenje svih pristojbi, besplatna pravna pomoć….
Obitelj žene iz busa, koja krvnički radi svoj posao, ima 2800 kuna!!!
Vraćam se doma nakon šopinga oko 20 sati, punih i brojnih vrećica. Ja sam od onih likova koji sve obavljaju u zadnji čas. I opet je ugledam u busu! Masne kose, zavezane u rep gumicom koja je ispucala od dotrajalosti. Bez šminke je na licu, tamnih kolutova oko očiju i zubiju koja hitno trebaju zubara. Odjeća na njoj široko visi, niskih cipela na kojima je koža popucala, kao i na ženskoj torbi kojoj je puknutu ručku neprimjetno zavezala žicom. Ovaj put osmijeh je poništio sve što je na njoj dotrajalo. Lica ozarenog srećom, drži se za svoj trudnički trbuščić, sada s ponosom. Napokon ima kretnje trudnice, raširenijih nogu, gega se dok hoda, basetna, slatka… Sjeda pored susjede koja je poziva, jer ima mjesta i pozdravlja je. Primaknem se bliže, jer me zanima zbog čega sada blješti srećom.
Priča susjedi: „Danas je najsretniji dan u mom životu. Nema veze što imamo samo malo suhoga i koji kolač za Božić, jer čeka nas nešto prelijepo za Novu Godinu. Došao nam je Gazda u dućan danas da nas pozdravi i čestita Božić. Bio je okružen novinarima i kamerama. Svi smo bili u šoku“.
Obitelj žene iz busa, koja krvnički radi svoj posao, ima 2800 kuna!!!
Vraćam se doma nakon šopinga oko 20 sati, punih i brojnih vrećica. Ja sam od onih likova koji sve obavljaju u zadnji čas. I opet je ugledam u busu! Masne kose, zavezane u rep gumicom koja je ispucala od dotrajalosti. Bez šminke je na licu, tamnih kolutova oko očiju i zubiju koja hitno trebaju zubara. Odjeća na njoj široko visi, niskih cipela na kojima je koža popucala, kao i na ženskoj torbi kojoj je puknutu ručku neprimjetno zavezala žicom. Ovaj put osmijeh je poništio sve što je na njoj dotrajalo. Lica ozarenog srećom, drži se za svoj trudnički trbuščić, sada s ponosom. Napokon ima kretnje trudnice, raširenijih nogu, gega se dok hoda, basetna, slatka… Sjeda pored susjede koja je poziva, jer ima mjesta i pozdravlja je. Primaknem se bliže, jer me zanima zbog čega sada blješti srećom.
Priča susjedi: „Danas je najsretniji dan u mom životu. Nema veze što imamo samo malo suhoga i koji kolač za Božić, jer čeka nas nešto prelijepo za Novu Godinu. Došao nam je Gazda u dućan danas da nas pozdravi i čestita Božić. Bio je okružen novinarima i kamerama. Svi smo bili u šoku“.
Dok smo nazdravljali prišao mi je i rekao: „Zašto Vi kolegice niste na porodiljnom?“
„Ostala sam zbunjena, a svi su me radnici pogledali u čuđenju. Nisam mogla progovoriti niti riječi“.
I onda je rekao: „Kao Božićni poklon, kolegice, poklanjam Vama i Vašoj obitelji boravak u svom dvorcu za doček Nove Godine, sve dok ne rodite i još mjesec dana poslije toga dok beba ne ojača. Moja obitelj ionako ide na doček vani i poslije na skijanje. Ja sam osoba koja brine o svojim radnicima. Da vas nisam vidio poslije Nove Godine na poslu. Odmah na porodiljni!“
„Svi su mi čestitali, grlili me i ljubili, kamere su me snimale. Ne mogu doći sebi…“
Osjetim kako se netko nagurava na stolici u busu pored mene, a hrpa onih jako šuškavih vrećica započne svoju iritantnu glazbu. Probudim se i čujem ime svoje stanice za izlazak na razglasu. Tražim pogledom tu ženu… nema je. Kako se nisam navikla voziti busom već uvijek vozim auto, vožnja me uspavala…
Bio je to tako lijepi san o ljudima koji imaju snage biti ljudi. Bio je to tako ružan san o državi koja nije ispunila svoja obećanja. Ne preostaje mi drugo, nego više sanjati….
Nela Servantes Pamuković
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)