Posljednji je mjesec u godini ovoj. Što to znači? Ja bih rekao da je to mjesec u kojem treba raznim suhim koritima teći med i mlijeko, mjesec koji je potpuno popunjen blagdanima u kojima uživaju vjernici, agnostici, ateisti, jer smo barem taj mjesec odlučili odriješiti svoje i tuđe grijehe, mjesec u kojemu želimo živjeti u miru i veselju, prateći došašće uz Svetog Nikolu, čekajući blagdan rođenja Isusa Krista i konačno – obećavajuću Novu godinu.
Novu godinu dočekuje cijeli Svijet u svim vremenskim zonama; to je prekretnica svih građana svijeta, nju dočekuju službeno svi vjernici i nevjernici, nju dočekuju političari, kler, državni službenici, poduzetnici, radnici, neradnici, umirovljenici, svi zdravi i svi bolesni. Zdravi neka ostanu zdravi, a bolesni neka ozdrave. Ali svi smo zaduženi živjeti ljudski u smislu vjerskih i civilnih zakona, humanih odnosa i prirodnih zakona koja zbog kapitalističkih ideja napuštamo. Napuštanjem i narušavanjem prirodnih zakona svjesno ili nesvjesno narušavamo ravnotežu i uništavamo ovu civilizacijsku eru. U povijesti smo učili za mnoge civilizacije koje se nisu održale zbog žitelja koji se nisu pridržavali tih prirodnih zakona ili zlim prilikama u njihovoj blizini. Tako su nestajali Franci, Heleni, Iliri, Iranci, Vikinzi, Asteci, a civilizacija Maja nestala je dolaskom konkvistadora, što su trebali predstavljati neku višu civilizaciju poslanu od Jahve, naravno. Nestat će i ova suvremena civilizacija koju uništavamo iznutra zahvaljujući jednoj novoj vjeri kojoj se nitko ne može oduprijeti – Kapitalu.
No, bez obzira na skori završetak te civilizacije nema razloga da se ne veselimo od kolijevke pa do groba, da ne budemo tolerantni prema tuđim navikama koje ne moraju biti kompatibilne s našima, ali naravno da ne smiju štetiti nama ili nekom drugom, svejedno je.
Od ranog djetinjstva pa sve do kraja svoje dobi uvijek smo bili veseli i razdragani za rođendane, vjenčanja, rođenjâ djeteta, polaganje ispita zrelosti i ostalih intelektualnih i fizičkih događanja koja sretno završavaju, ali je mjesec prosinac specifičan. On se događa svake godine i vjerojatno je namjerno odabran da za svakoga ima sretnih događanja i da u Novu godinu ulazimo fizički stariji, ali duhovno zreliji, što ulijeva ponos i zadovoljstvo samima sobom, a ako to možemo podijeliti s prijateljima, zadovoljstvo je potpuno.
Ponosno bismo se trebali obratiti mlađima, svojim vršnjacima, starijim osobama, zaboraviti sitne nesporazume i svima poželjeti sreću sada i od sada. Vremena su za mnoge teška, za neke teža, za neke manje teška, ali je netko znatiželjan pri otvaranju Pandorine kutije, prema grčkoj mitologiji, pustio u svijet zavist, mržnja, bolesti, smrt i druge nevolje, Pandora je u zadnji čas zatvorila poklopac u kojemu je ostala samo slijepa nada. No, ostala je samo zato da se čovjek može nadati da će jednoga dana i njemu pasti sjekira u med. Da će se i njemu posrećiti ako nije suviše grješan.
Dakle, pored zavisti, bolesti, mržnje, svaki se čovjek ima pravo nadati da je Pandora u kutiji nadu ostavila upravo za njega i ostale potrebite, mada to nije učinila u prosincu. Prosinac je narod počeo smatrati mjesecom gdje bi se sve dosadašnje lijepe stvari trebale posložiti da budemo zadovoljni, da pomažemo jedni drugima, da se volimo, radimo i da od svoga rada možemo živjeti. Bitno je, dakle, da se nadamo kako će sutra biti bolje, kako će se oko nas širiti pozitivne vibracije, a ne zavist i mržnja.
Zato bih ovdje parafrazirao jednog našeg novinara koji je primijetio i nešto vedro kod našeg klera. Biskupi Ante Škvorčević u Vukovaru i Jure Bogdan u Škabrnji progovorili su ovih dana na jedan drugi način no što smo navikli u hrvatskom kleru. Oni su naglasili kako se mržnjom ne smije odgovarati mržnjom, prateći misli najprihvatljivijeg pape u posljednje vrijeme – pape Franje.
