Kad se male ruke slože

Kao netko tko podržava ruralni razvoj, razvoj malih poljoprivrednih gospodarstva, te proizvodnju domaćih prehrambenih proizvoda želim sa vama podijeliti promišljanja i ideje jednog simpatičnog, vrijednog, obiteljskog čovjeka koji živi u Općini Josipdol,naselju Munjava Modruška, voli poljoprivredu,bavi se njome, te želi potaknuti zainteresirane za suradnju. Meni su se njegove ideje jako svidjele i objavom njegovog teksta želja mi je da dopru do što više osoba u nadi da će se naći istomišljenika. Želite li razvijati sa Hrvojem njegovu ideju možete slobodno zatražite njegov kontakt kod urednika ovog portala.

Zadrugarstvo 21. stoljeća

Svi smo čuli uzrečicu “Sve teče” koja se pripisuje filozofu Heraklitu. Naš Petar Preradović rekao je to pjesnički: “Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest”. I ustinu je teško ne složiti se s ovom tezom: cijela povijest ljudskog roda prožeta je društvenim evoluiranjem, stalnim promjenama odnosa u zajednici. Ponekad su te promjene bile posljedica znanstvenih dostignuća, a ponekad su promjene podsticale znanost. Kako god bilo, društvo se mjenja i svijet kakav je postojao prije trideset godina danas više ne postoji, na nama je da ili u toj promjeni pronađemo priliku i svoj prostor djelovanja, ili da jednostavno nestanemo i prepustimo taj prostor boljima od sebe. Možda čak ne i boljima, ali svakako upornijima.

Razmišljajući o gospodarstvu ovog našeg kraja lako se može doći do zaključka kako su poljoprivreda i turizam grane privređivanja koje nam nude velike razvojne mogućnosti iako su i jedna i druga grana tek pupoljci na gospodarskom deblu pred kojima je vrijeme rasta. Kad govorimo o poljoprivredi, uočljivo je da gotovo ne postoji obitelj koja nema na okućnici vrt, koju kokoš i u i možda čak svinju ili kravu. Turistička pak ponuda je svedena na dva hotela, dva restorana i jedan kafić – jedino što se čiste savjesti smije preporučiti gostu namjerniku.

Demografski stručnjaci vrlo često upozoravaju kako nam slijedi demografska katastrofa, ne samo zbog negativnog prirodnog priraštaja, nego i zbog ogromnog broja radno sposobnih, mladih ljudi koji emigriraju iz Hrvatske. Za pretpostaviti je da bi se udio mladih koji ne bi napuštali djedovinu povećao kad bi se povećale mogućnosti privređivanja. Održiva poljoprivreda jedan je od mogućih odgovora na taj gorući problem. No, bojim se da nije dovoljno samo uzgojiti i proizvesti – potrebno je i pronaći put do kupca. Jedan od načina jest udruživanje više proizvođača s ciljem zajedničkog nastupa na tržištu u svojevrstan oblik zadruge. Evo nekoliko razloga koji to potvrđuju.

Teza 1: U sredini u kojoj svi uzgajaju piliće poprilično je teško piliće i prodati
Mogućnost uzgoja životinja i biljnih kultura u našoj sredini uopće nije sporna. Problem je pronaći odgovor na pitanje: “Što s robom, kome je prodati?”. Očito rješenje jest otvaranje tržišta koje bi moglo “progutati” našu ponudu, a to su veća gradska središta poput Zagreba, Rijeke, Karlovca ili Zadra. Za početak, to bi trebali biti oni centri u kojima žive naši prijatelji i rodbina preko kojih možemo ponuditi naše proizvode, ali i o našim mogućnostima transporta u ta središta. Kad bi članovi koji zajedno nastupaju jedni druge obavještavali o odlascima u ciljana središta, mogli bi prema potrebi prevoziti jedni drugima naručenu robu. Naravno, ovakav sustav međusobne solidarnosti ne može trajati vječno i valjalo bi ga, kad se prodaja ustabila, zamijeniti organiziranom dostavom u gradove.

Teza 2: Pakiranje proizvoda je kupcu važno, nerijetko važnije i od samog proizvoda
Današnji kupac, osobito kad govorimo o gradskim stanovnicima, želi lijepo dizajniran proizvod, bez obzira da li kupuje hranu ili cipele. Nužno je da – svejedno je govorimo li o medu ili kobasicama – proizvod bude pravilno i kvalitetno zapakiran te da na sebi ima etiketu na kojoj piše o kojem se proizvodu radi, što sadrži, tko je proizvođač… Radeći u pripremi za tisak i poznavajući tehnologiju tiska i ispisvanja znam da postoje jednostavna i jeftina grafička rješenja provediva na malim pisačima kakva su nam dovoljna u početku. Teglica džema na koju je gumicom pričvršćena etiketa sa slikom šljive na jednoj strani i kratkom obavijesti o džemu i proizvođaču tog džema kupcu izgleda mnogo bolje nego ona na koju je vodootpornim markerom ispisano “Džem od šljiva”. Na jedan A4 papir veće tvrdoće mogu se ispisati 24 etikete formata 5×5 cm i potom razrezati škarama što je za početak dovoljno.

Teza 3: Interes za proizvode proporcionalan je broju proizvoda
Nerijetko su me poznanici i prijatelji pitali što sve mogu nabaviti u mom selu. Prihvatimo li tezu da su nam veći gradovi zanimljivije tržište, moramo prilagoditi vlastitu proizvodnju – a osobito prodaju – načinu života u velikim gradovima. Živeći u gradu do svoje 35. godine potpuno sam svjestan njihove lijenosti i komocije. Kupac će se lakše odlučiti na dostavu sa sela ako mu pritom bude dostavljeno više potrebnih proizvoda, nerijetko i onih koje zasebno ne bi niti naručivao.

Teza 4: Zakonska rješenja nisu nerješiv labirint
Najveći problem u poduzetništvu (barem meni osobno) predstavlja upravo formalno (zakonsko) reguliranje poslovne aktivnosti. No, poslovanje OPG-a zapravo je vrlo jednostavno i svedeno na osnove – od 1. siječnja 2018. godine pravni subjekt s prometom do 300.000,00 kuna može biti izvan sustava PDV-a i paušalno oporezivan – u tom slučaj nisu potrebne ne baš jeftine usluge knjigovodstvenog servisa, a vođenje knjiga svedeno je na minimum. Dođe li do suradnje na poslovnom planu, siguran sam da je ona moguća i na polju pravne regulative – makar izmjenom iskustva, ako ne i suradnjom sa knjigovodstvenim servisom.

Ovdje valja spomenuti i fondove EU o kojima se mnogo priča. Pojedini pravni subjekt može uz novac iz fondova EU bitno ubrzati razvoj vlastitog poslovanja, no tu treba biti osobito oprezan i dobro sagledati obveze koje se preuzimaju prihvaćanjem sufinanciranja od strane EU. Bilo bi neodgovorno tvrditi da ovakvu pomoć treba a priori odbaciti, ali svakako treba upozoriti na opasnosti.

Teza 5: Kvalitetna Internet prodaja je dobar početak
Najveći problem malih proizvođača jest obznaniti tržištu da postoje i nude određene proizvode. Naravno, na početku vlastite proizvode “oglašavaju” preko poznanika i prijatelja, no vrlo brzo to tržište bude zasićeno. Sljedeći korak je širenje tržišta što je poprilično teško u trenutku kad još nemaju niti dovoljno sredstava niti plan za promidžbu. Tu pomaže ciljano informiranje i reklamiranje vlastitih proizvoda putem facebooka i web stranice. Facebook, na primjer, ima sustav grupa u kojima je moguće besplatno oglašavati vlastite proizvode. Moguće je otvoriti grupu udruženih proizvođača u kojoj bi objavljivanje oglasa bilo moguće samo članovima-proizvođačima. Naravno, i tu bi trebalo imati na pameti da je zgodan dizajn barem 50% prodaje, no kao i kod etiketa, dizajn nije neriješiv problem. Velika prednost facebook pristupa jest što je on de facto besplatan.

Drugi korak u internet prodaji jest web stranica. Mislim da bi onda trebala biti definirana tako da posjetitelj ukuca pojam koji traži te na zaslon dobije listu proizvoda koji zadovoljavaju zadani kriterij pretrage te podatke o proizvođačima. Drugi pak način pretraživanja koji bi trebao biti omogućen jest pretraživanje prema proizvođaču – OPG-u – gdje bi posjetitelj pronašao podatke o svemu što dotični OPG nudi. Naravno, uz svaki proizvod valjalo bi staviti što više informacija, a ovdje dolazi do izražaja i nužnost vizualnog identiteta. Web stranica zahtjeva više truda te njeno održavanje traži i više znanja, ali i potrošenih sati. Možda bi u prvo vrijeme netko od proizvođača mogao volontirati u održavanju tih stranica, no činjenica je da bi se rad na web stranici morao naplaćivati korisnicima koji od nje imaju koristi, odnosno koji uz njenu pomoć prodaju vlastite proizvode.

Teza 6: Proizvode je moguće nuditi i na sajmovima, ali i u specijaliziranim trgovinama
Sajmovanje je također jedan od načina prodaje. Tu valja biti svjestan da se ne mogu svi proizvodi prodavati po sajmovima (ne vjerujem da postoji sajam na kojem bih se moglo prodavati svježe meso) te da je puno lakše pojaviti se na pojedinom sajmu kao skupina proizvođača nego kao pojedinac. Ne samo da je štand popunjeniji i zanimljiviji, nego su i troškovi podijeljeni na više izlagača.

Osim samog sajmovanja, vjerujem da bi u nekim kasnijim fazama razvoja bilo interesantno zakupiti stalni prostor na nekom frekventnom mjestu – tržnica mi se čini kao najlogičnija lokacija. Činjenica je da jedan takav prostor sa sobom donosi i mnogo veće troškove (zakup, struja, voda), a ne smije se zaboraviti niti plaća prodavača. Kako rekoh, “u nekim kasnijim fazama…”

Teza 7: Suradnja s turističkim kapacitetima ne samo da je moguća nego je i nužna
Već dugo političari govore o poslovnom povezivanju “plave” i “zelene” Hrvatske pritom misleći na priobalje kamo u ljetnim mjesecima dolazi ogroman broj turista koje treba prehraniti te unutrašnjost koja bi tu hrana mogla proizvoditi. Pa nije li logična i povezanost restorana s lokalnim proizvođačima hrane, suradnja koja ide tako daleko da mogućnosti lokalnih farmera utječu i definiraju ponudu u restoranu i obrnuto – potražnja restorana za pojedinim namirnicama upućuje proizvođače na promjenu uzgajane kulture?

U našoj blizini nalazi se nekoliko restorana koji bi mogli biti naše ciljano tržište, a niti Plitvička jezera i jadranska obala nije nam daleko. Ovdje pak treba imati na umu ograničenja koja pred nas stavlja zakonodavac vrlo često pretjerano definirajući postupke.

Teza 8: Turizam je moguća nadogradnja svakog OPG-a
Jedno od rješenja kako doskočiti problemu “prerevne” države jest i proširenje vlastite djelatnosti turističkim kapacitetima. Potpuno sam siguran da je današnjoj gradskoj populaciji vrlo interesantan vikend relaksacije i bijega od gradske vreve. Upotpuni li se taj doživljaj gastronomijom i tradicionalnim jelima tada ni naši proizvodi ne moraju biti transportirani kupcu nego kupac proizvoda dolazi k nama – na mjestu gdje je proizvedena, hrana bude poslužena i time prodana. Nerijetko sam čuo od iznajmljivača koji su naknadno u svoju ponudu uvrstili i doručak odnosno večeru kako šlag na torti upravo leži u posluživanju hrane.

Primamljivost vlastite turističke ponude može se značajno povećati definiranjem pješačkih i biciklističkih staza, događanja (pečenje rakije, paljenje ivanjskih krijesova…) ili radionica zdrave hrane. Mudrom i promišljenom ponudom doručka ili večere može se gostu ponuditi da prilikom odlaska kupi i sa sobom ponese proizvode domaćinstva u kojem boravi ili okolice. Naravno, tu je nužan partnerski odnos i zajednički nastup prema tržištu.

Umjesto zaključka

Cilj ovih promišljanja nije privući pojedince u već unaprijed definiran sustav proizvodnje i prodaje te naplaćivati nekakve “usluge oglašavanja” nego potaknuti zainteresirane na suradnju i zajednički nastup na tržištu, ali i na zajedničko definiranje tog zajedničkog nastupa. Uvjeren sam da imamo, ili ćemo imati, kvalitetne proizvode. Možda je moj sir ili med ukusan, ali etiketa nije zanimljiva, možda mi se ne isplati voziti tri džema u Karlovac ili nemam mogućnost ponuditi kobasice u Rijeci. Vjerujem da možemo stvoriti sustav koji bi nama proizvođačima omogućio pristup kupcima, vjerujem da možemo izmjenjivati iskustva te vlastitim kupcima nuditi proizvode svojih susjeda.

Kao i u svemu, najteže je učiniti prve korake. Čini mi se da su oni u našem slučaju usko vezani za “celofan”, odnosno izgled onoga što prodajemo, a potom nam je nužno pozabaviti se stvaranjem tržišta. Vjerujem da bi facebook grupa koja funkcionira poput burze bila dobar početak. Pretpostavka svega je međusobna solidarnost i ispomoć – osobito u transportu. Iskreno se nadam da je ovakav ili sličan oblik suradnje ne samo moguć, nego i nužan. (Hrvoje Herceg)

 

Petra Gerić

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Komentari