Druga generacija S-klase (W 109), koja je 1965. zamijenila ‘Repaša’ (W 112), dobila je ‘motorčinu’ 6.3 V8 s 250 KS, iz ‘predsjedničkog’ modela 600, za tada impresivnih 6,5 s i 220 km/h te potrošnju od 15,5 litara
Šezdesete su označile skokovit uspon njemačkog gospodarstva, sve je više kupaca tražilo automobile visoke, najviše klase. A tada, puno više nego sada, Mercedes-Benz bio je zvijezda, ‘zakon’ među najskupljim automobilima. Nije bilo velikih BMW-a, a Audi se tek dizao iz pepela. Prvi model S-klase, veliki Repaš W112 (manji Repaš bio je W110, odnosno W 111 u 6-cilindarskoj izvedbi, prethodnik današnje E-klase) pojavio se 1961. i za razliku od W 111 imao je zračni ovjes! Tada su uvedena slova SE (S za visoku klasu i E za ubrizgavanje goriva – njem. Einspritzung). Iskorak je uslijedio 1963. kad je stvorena verzija 100 mm rastegnutog međuosnog razmaka i dužine povećane s 4875 na 4975 mm, dakle na 5-metarske gabarite i sa zračnim ovjesom.
Nazvana je SE lang (njem. dugi), a slavna oznaka SEL službeno je uvedena u siječnju 1968. za model 300 SEL sa 170 KS. Taj je model prvi uveo elektroničko ubrizgavanje, umjesto mehaničkog. No S-klasa druge generacije, fino zaobljene forme, koju je skrojio slavni dizajner Paul Bracq (rođ. 1933.) stigla je 1965., u standardnoj verziji W 108 dugačkoj 4900 mm, oznake S i SE, i rastegnutoj od 5000 mm, sa zračnim ovjesom i oznakom SE lang. Početkom 1968. stigao je model 300 SEL, pokretan rednim ‘šestakom’ 2.8 s aluminijskim blokom. Iz 2778 ccm istiskivao je 170 KS i prosječno trošio prihvatljivih 12 l, zamijenivši jednako snažni obujma 2996 ccm, koji je ‘lokao’ užasnih 18 litara.
Golemi motor je iz 6332 ccm (103 x 95 mm), uz pomoć mehaničkog indirektnog ubrizgavanja Bosch, pri 4000/min razvijao 250 Nm, uz najveći moment od 503 Nm pri 2800/min
Iza nje krio se motor 6.3 V8, prvi Daimler-Benzov 8-cilindraš nakon II. svjetskog rata, ali koji je premijeru doživio 1963. u ‘predsjedničkom’ modelu 600. U Mercedes-Benzu 300 SEL 6,3 je pomoću 4-stupanjskog automatskog mjenjača stotku hvatao za tada senzacionalnih 6,5 s (Porsche 911 je tada do stotke ubrzavao za 9,1 s), kilometar bez zaleta je apsolvirao za 27,1 s, a mogao je potegnuti 220 km/h. Trošio je 15,5 litara u prosjeku, u mirnoj se vožnji moglo proći s 12, ali kod oštrije lako je gutao više od 20. Na jesen 1969. stiže još jedan V8 – 300 SEL 3.5, koji je s 200 KS imao više nego dobre performanse (10 s, 200 km/h), a prosječno je trošio 13 litara.
Solidnu je autonomiju osiguravao je ‘tank’ od 105 litara, a naplaci su bili čelični 14-colni, na koje su bile montirane ‘balonke’ širine 205 mm (presjeka 85 mm) i oznake VR, za brzine veće od 210 km/h (radijalke HR su bile do 210 km/h, a SR do 185 km/h). Do 1972. doživio je solidnu nakladu od 7200 primjeraka, dok je modela 600 od 1963. do 1981. proizvedeno 2677. Stajao je 39.160 DEM, dok je osnovni 300 SEL sa 170 KS bio dostupan za 26.000 DM. Bio je to tada ‘san snova’, a danas je vrijedan oldtimer. Dobro očuvani, odnosno izvorno restaurirani primjerci vrijede i više od 200.000 eura. (autoportal.hr)
Najviši automobilski luksuz toga doba pokazivao se kožnatim sjedalima, automatskim mjenjačem s četiri stupnja (položaji ručice R-N-D-3-2-1), električnim podizačima prednjih stakala, umecima od mahagonija…
