Kolumne Moj stav S vama kroz svaki dan

Zašto je u nas najlakše rušiti?

Umjesto gustoga zelenog grmlja, koje je raslo po cijeloj dužini zida paralelnog s prugom, pred očima – goli zid.

Nedostižne cijene benzina i iznos mirovine preusmjerile su me s autoceste prema željeznici. Prvo putovanje, prije nekoliko godina, probudilo uspomene. Na drvene klupe u vlaku, na strah koji je u ranom djetinjstvu izazivala bučna lokomotiva. Na prvi odlazak u Zagreb na studij. Na „ružni preveliki zagrebački kolodvor“ zbog kojeg sam ostavila našu „dragu, malenu, ogulinsku željezničku stanicu“. Na to kako su se s godinama uloge zamijenile pa mi je zagrebačka postala draga, a ogulinska malo tuđa. I kako su se na kraju, kako to obično u životu biva, uloge zamijenile još jednom. Ogulinska stanica – draga kao nekad.
Prilično često putujem. Prije nekoliko dana opet krećem na put prema Zagrebu, još sam pospana, ali uočavam da se nešto promijenilo u ulici paralelnoj s prugom. Umjesto gustoga zelenog grmlja davno posađenog po cijeloj dužini zida pred očima mi – goli zid. Prilazim čovjeku koji s velikim strojem ukrcava ostatke zelenila u kamion i pitam zašto to radi. Tko je posjekao zdravo grmlje? Ne zna on ništa, odgovara.
Pitam i na stanici. Neki sliježu ramenima. Jedan odgovor je neobično zanimljiv. Pa bilo je puno smeća, nije se moglo očistiti, ovako je jednostavnije i jeftinije. Drugi je odgovor srećom bio utješan – nije se to smjelo učiniti. Drago mi je to čuti pa pružam željezničaru ruku.
Vraćam se natrag prema zidu i proučavam debele panjeve, ostatke porezanog grmlja. Sve zdravo. Baš kao i panjevi staroga porušenog parka. Mogli su od njega ostaviti bar dio, obgrliti mlado drveće živim uspomenama na stari park. Ili bliže visokom crkvenom tornju ostaviti pokoje drvo. Mogli su, a nisu. Kod nas sve uvijek kreće ispočetka. Kao da prije nitko i ništa nije postojalo. Nije da se nisam u međuvremenu navikla na novi park, jesam. Sunčaniji je, ali nešto ipak fali. Poduka iz suosjećanja s prirodom i poruka mladima da je i prije njih nečega bilo. Kao što će biti i poslije njih.
U svijetu se drveću pomaže da opstane, na razne načine. Čak i onda kada je jako, jako staro. Zašto je u nas najlakše rušiti?
Čemu sve one priče o potrebi očuvanja prirode koje su, možda baš tog jutra dok se zid rastajao sa svojim grmljem, u obližnjoj školi slušala djeca? Uobičajeni raskorak teorije i prakse, reći će netko i odmahnuti rukom. Mogla sam i ja, ali nisam jer se osjećam krivom. Prešutjela sam, naime, rušenje cijeloga starog parka iako imam fotodokumentaciju da su samo dva-tri panja bila u nešto lošijem stanju, a da je sve drugo drveće bilo zdravo.
Pitam se bi li se ponovio bezdušni odnos prema prirodi da sam tada više galamila. Da smo svi više galamili. Da jesam, da jesmo – možda bi netko bolje razmislio prije no što je s takvom lakoćom dao nalog za rušenje grmlja koje je tako dugo i lijepo raslo uz našu željezničku stanicu. Jest, bilo je na njemu i vrećica i drugog smeća, no možda su djeca iz spomenute susjedne škole mogla nešto u praksi naučiti da su ih pozvali u pomoć. Ili da je organizirana radna akcija za staro i mlado, u korist prirode.

 

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)