Kolumne Moj stav S vama kroz svaki dan

Što više upoznajem ljude, sve su mi draže životinje i biljke…

Što više upoznajem ljude sve su mi draže životinje i biljke. Ne znam tko je to izrekao, ali lako mi je složiti se s time, osobito danas – 4. listopada, na Svjetski dan zaštite životinja. Premda je riječ o poraznom zaključku, iz kojeg proizlazi da su takozvani „neosviješteni“ stvorovi odmakli u koječemu mnogo dalje od nas „svjesnih“, ovih dana mnogi će vjerojatno pomisliti slično nakon što su čuli za Bona, psa pronađenog u Otišiću nedaleko Sinja, koji je u strašnim mukama umro od posljedica ljudske nebrige. Jednog od brojnih koji su platili ceh postupanja nekih pripadnika ljudskog roda. Ali ne stradava samo jedna vrsta zbog postupaka nekih od nas.
„Dođite bliže, molim vas“, pozvao me poznanik iz daljine.
Čovjek se ljubazno smješkao. Pošla sam prema njemu, mahnuvši najprije prijateljici koja je dotad na obali Dobre, s unucima i sa mnom, bezuspješno pokušavala kukuruzom privući patke.
Pokazao je rukom prema mom psu.
„Udaljite se od obale, patke se boje pasa. S razlogom. Neki ljudi bace im kukuruz pa onda potjeraju pse na njih“. Ili djecu…“
„Kako mislite djecu?“
Gledala sam ga u čudu.
„Daju djeci kamenje i onda ih uče da gađaju patke“.
Hm. Nije baš zvučalo uvjerljivo. Ne želim da bude uvjerljivo. Takvi ljudi ne postoje u našem malom, slatkom gradu. Takvih može biti samo u velikim napučenim gradovima gdje su ljudi otuđeni od prirode. Kako si rado lažem(o)!
Životinje i biljke bolje su od ljudi, rekla je prijateljica kad sam joj prepričala razgovor.
A u čemu su bolje, pita se sada neki mrgud koji ovo čita, a kojemu pri pogledu na divlje patke padaju na um kojekakve huncutarije, kamoli ne bi kad netko zalaje ili mijaukne. No, kakva korist od ljutnje prema takvim pojedincima? Pomogle bi samo velike kazne, uz naprimjer obavezno volontiranje u skloništima za životinje. Ako političari s voljom gule krumpire da bi izbjegli veće kazne možda bi takvima kojima smetaju patke mogla pomoći ovakva vrsta preodgoja. Možda su bili zlostavljani u djetinjstvu. A zlostavljani nerijetko postaju zlostavljačima. Naivno zvuči ovaj moj plan, zar ne, prisjetimo li se Bona i sličnih slučajeva.
Postoji cijeli niz definicija svjesnosti koje dijele „njih“ (životinje i biljke) od nas ljudi. Pa iako mnoge od njih daju prednost ljudskom rodu, jer je toliko toga stvorio kroz svoju povijest (doduše i razorio!), ako uistinu poželite s nekim podijeliti osjećaje ili naprosto doživjeti malo mira i zadovoljstva – odlučite se za životinje i biljke. Pođite već danas u prvo sklonište za pse i mačke (najbliže je u Josipdolu – „Šapa u srcu“), ili samo prošećite okolicom. Napuštenih, zanemarenih, zlostavljanih a ipak dobroćudnih stvorenja je toliko da već sam susret s njima i njihovom sudbinom nameće zaključak kako bi nešto trebalo mijenjati u definicijama svjesnosti. Ako nemate uvjete da pomognete životinjama, spasite bar neku već napola suhu biljčicu iz trgovačkog centra.
Postoje i ozbiljniji načini da se obuzda ljudska agresivnost. No, kako obuzdati neorganiziranost države? Koja donosi zakone koji se ne provode. Veliki broj lokalnih zajednica u Hrvatskoj nije proveo kontrolu mikročipiranja (raduje što se među primjerima dobre prakse na tom planu spominje Grad Ogulin!), a da jest znao bi se i već danas kaznio vlasnik nesretnog Bona.
Kamo sa životinjicom koju ste danas odlučili udomiti. Ili s onom koju već imate? Zahladilo je, pas i mačka mogu naprimjer u kuću. U zasebnu prostoriju ili s vama na kauč. Odbojna vam je ova ideja? Provedite koji sat vani kad se temperature još niže spuste, možda ćete promijeniti mišljenje. Možete usput nabaciti lanac oko vrata, ako je još u vašem dvorištu. Nadam se da nije. Da ne kršite Zakon o zaštiti životinja i da ne držite psa na lancu u nekom kutku gdje ne vidi „ni sunca ni mjeseca“.
Kršite zakon i ako smjestite „ljubimca“ u tijesan boks. Vlasnici nekih lijepih i prostranih kuća u ovom gradu jako me ljute. Ta zdanja privlače poglede, a onda ugledate boks iza kuće u kojem se pas ne može niti okrenuti a da ne zapne za ogradu koju je tzv. svjesno biće sagradilo oko njegova života. Je li moguće, pitam se, da čovjek koji je toliko prostora predvidio za vlastito kretanje ne može zamisliti potrebe stvora stvorenog za kretanje? Moguće je, nažalost.
Dakako, nekima je teško osigurati bolji život i vlastitoj ljudskoj obitelji, kamoli kućnim ljubimcima. No, ako boks i nije baš po mjeri, prošećite psa češće. Prošećite njega i usput – nahranite vlastito tijelo. Jer, tijelo se hrani pokretom, um se hrani mislima, duša se hrani tišinom i dobrim djelima. Opet tuđa mudrost, ali samo zato da bih uvjerljivije naglasila potrebu za dobrim djelima. Danas je dan za dobra djela.
Znam, neki se pitaju – a gdje su u ovoj priči divna ljudska „stvorenja u potrebi“? Zašto prednost životinjama i biljkama? Nije riječ o prednosti. Jedna briga ne isključuje drugu. Problem je u tome što su psi davno pripitomljeni. Sada preostaje zadatak pripitomljavanja ljudi. A za to nam je prijeko potreban pitomi, čaroban svijet životinja i bilja. Svijet koji treba našu zaštitu. Koji nam pomaže da budemo bolji no što jesmo.

 

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)