LEGENDA YU-ROCKA O NOVOM BIZNISU Jedan je od najvećih uzgajivača lješnjaka u tom dijelu BiH: Nosio sam ih na analizu u Švicarsku, ostali su zapanjeni

Pogledaj oko sebe. Oblaci kao nacrtani, zelenilo i mir, a sve što čuješ je cvrkut ptica, huk hladnog vjetra s Plješivice i šum moje rijeke Une. Ima li ljepše muzike?

Tim riječima dočekala nas je legenda YU-rocka, pjevač Divljih Jagoda i posljednji pjevač Bijelog dugmeta, Alen Islamović na svom imanju u rodnom Bihaću. Ovdje, pod obronke Plješivice, došli smo uvjeriti se u priču koja već dulje vrijeme kola estradom – da je Alenu dosta svirke pa je mikrofon odlučio zamijeniti motikom. Alen se smije, nije baš, kaže, tako, ali priznaje da mnogo vremena provodi u ovom malom komadiću raja.

Sa 1800 stabala Alen je, naime, postao jedan od najvećih uzgajivača stabala lješnjaka u zapadnom dijelu BiH.

Ima tri plantaže prostrte na oko 25 tisuća četvornih metara zemlje, a stabla koja su sada stara svega nekoliko godina još su premalena da bi davala mnogo plodova. No, zahvaljujući pjevačevoj pažnji i brizi sigurno će stasati. Dok za dobrodošlicu toči čašu graševine na svježem zraku, Alen nam otkriva kako je do svega došlo. U odluci da se uhvati poljoprivrede ulogu je imala i pjevačeva dugogodišnja supruga Marijana, žena s kojom ga još uvijek veže srednjoškolska zaljubljenost i s kojom ima dvije kćeri.
– Supruga je naslijedila dio zemlje ovdje u Bihaću, a dio sam kupio i razmišljali smo što bismo mogli zasaditi. Analiza zemlje, bez koje ne možeš početi, pokazala je da je ovo pjeskovito tlo kao stvoreno za uzgoj lješnjaka. Ovdje je Una na samo nekoliko koraka i čini se da je baš na ovom mjestu gdje sada stojimo bilo prije nekoliko stotina godina neko njeno jezero ili pritok. Zbog toga je tlo sedreno i pogodno za ovakve kulture. Stoga smo krenuli istraživati kako bi bilo uzgajati lješnjake. U to vrijeme o lješnjacima gotovo ništa nisam znao, osim što sam ih tu, uz obale rijeke, nekada, kao dijete, morao brati kada bi me poslali.

Malo po malo učio sam, rješavao papirologiju za uvoz sadnica iz Europske Unije i sada smo tu, na plantažama koje zajedno imaju više od 1800 stabala – govori nam Alen dok nevjerojatnom pedantnošću obilazi svaki pedalj svoje plantaže. Čupka korov oko lješnjaka, reže mladice kako bi se formiralo bujnije stablo, kosi neželjenu travu… S neskrivenim zanosom govori da će tu, baš tu pokraj umjetnog bazena za navodnjavanje, niknuti nadstrešnica kako bi se u svako doba dana moglo uživati na otvorenom. Samo nekoliko desetaka metara od plantaže biserno je čista rijeka Una, pa se Alen i njegovi gosti redovito i okupaju, a potom na plantaži otvore koju bocu vina i iznesu domaće suhomesnate proizvode. Sasvim dovoljno za idealan provod.

Čokolade
– To je moj mir i moje zadovoljstvo. Ovamo dolazim nakon svakog koncerta kako bih napunio baterije. Donesem ležaljku, natočim čašu vina i ne treba mi ništa više – otkriva Alen koji je, kaže, saznao da stabla lješnjaka plodove daju i do stotinu godina. Želja mu je stoga da biznis, nazvan Lješnjak s Une, jednoga dana naslijedi njegov unuk ili, što mu je nada, više unuka. S obzirom na dugotrajnost plantaže, Alen kaže da će se i praunuci moći “zabavljati poljoprivredom”, a ako im se to ne bude dalo, “barem će imati što prodati”.

Kako bi bio siguran da će plan uspjeti, Islamović je, kaže, morao mnogo učiti o lješnjacima. Saznao je tako da najbolje plodove daju takozvani istarski lješnjaci, koje je zasadio uz nekoliko sorti engleskih. Baš ti, istarski, kao da su čekali na pjevača kojeg pamtimo po legendarnim hitovima bivše države poput “Đurđevdan”, “Motori” ili “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”, “Ružica si bila”.

– To je sorta koju su još zvali i Titovi lješnjaci, zato što je Tito naložio svojim agronomima da mu uzgoje sortu koja bi mogla uspijevati u ovakvim područjima. To je poseban plod. Otkako sam u lješnjacima često znam pokupovati sve vrste čokolada s lješnjacima i oprati ih samo kako bih okusio lješnjak. Odmah znam prepoznati koji je istarski, jer je cijenjen u cijeloj Europi. Mnogo je veći i ukusniji od ostalih. Kada naiđem na neku drugu sortu, čudim se kako sam to prije mogao jesti, jer je okus neusporediv s ovim krupnijim. Njih kada jedeš, kao da jedeš čistu Nutellu – priča nam Alen. (jutarnji.hr)

Facebook Comments