Jokić: Škola nije kafić ni igralište, ili je ima ili nema

“Dragi roditelji, čestitamo vam na odluci da ipak ne šaljete svoju djecu u školu idući ponedjeljak. Potvrdili ste kako ste svjesni situacije u kojoj se nalazimo. Vidim da dajete maksimalne napore da očuvate zdravlje djece i da im pomognete u praćenju nastave. Vjerujemo kako se jednog dana vidimo u učionici.” – poruka je to koju je sinoć na jednu od grupa u kojoj se na društvenim mrežama okupljaju roditelji uputila jedna učiteljica zagrebačke osnovne škole od prvog do četvrtog razreda.

Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja smatra da od povratka osnovnoškolaca u školske klupe malo možemo očekivati.

– Meni je osobno žao. Mislim da je škola u učionici neusporedivo bolja od ove škole koju djeca trenutno imaju. Koliko god da se učiteljice na vašem Trećem programu trude, a i sam sudjelujem dijelom u tom programu. Međutim, škola u učionici je obrazovno puno bolja. E sada, što očekivati kada je situacija takva da je politika donijela jednu odluku koju nije pripremila, nije planirala, nije ni razmislila o tome što se tu događa, nije se konzultirala s praksom, nije se konzultirala sa strukom. Onda imamo jednu situaciju da roditelji, nažalost, kao ni obrazovni radnici, ne mogu garantirati ništa i ne možemo očekivati puno toga dobroga u ponedjeljak, rekao je Jokić jutros u emisiji IMS-a HRT-a Zajedno za zdravlje.

Jokiću se, kaže, čini da je politika u Hrvatskoj donijevši odluku o povratku u školske klupe učinila lošu stvar.

– Najavila je nešto što ne može ispuniti. Znate, lako je doći pred kamere i reći “11. svibnja otvaramo škole”. Ali škole nisu niti kafići niti dječja igrališta niti stadioni. Škole su živi organizmi u kojima su ljudi, vrlo složeni mehanizmi za koje morate imati precizan plan. Dugo nije bilo nikakvog plana kako će se to dogoditi. Kada je taj plan došao, prvo iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), a onda pomalo iz ministarstva, vidjelo se da nema preduvjeta za povratak u škole, rekao je.

Podsjetimo, Španjolska i Italija prekrižile su jednostavno ovu školsku godinu.

– Situacija sa školom je jednostavna. Škole ili ima ili nema. Ona je zakonska obveza, u nju se mora ići. Naravno osim kod kroničnih slučajeva, rizičnih skupina i tako dalje. Međutim, ako je nema, onda je vrlo upitno možete li odgovornost prebaciti na roditelje, taj vrući krumpir dati i reći: Evo vi odlučite, ima li vam dijete Covid ili nema, odlučite o tome kako će se ponašati ili kako se neće ponašati. To nije odgovorna politika. Radi se o neodgovornom društvenom postupku koji ima posljedice o kojima političari nažalost ne razmišljaju – rekao je.

Posljedice su, rekao je, za odgojno-obrazovne radnike, ali još više za roditelje i za djecu.

– Malo tko ovdje razmišlja o tom klincu ili klinki od devet godina. Znate li kako je to naći se u razredu koji više nije tvoj razred, i pitaš se – “Zašto sam ja u školi sada, a moji prijatelji nisu u školi?”. Ili kako je biti onaj koji nije u školi?, rekao je, dodavši kako je obrazovanje puno složenije od razmaka od dva metra između klupa.

Dosad ispunjavane ankete pokazuju da će mali broj roditelja slati svoju djecu u školu. I oni koji su ih mislili poslati, kada su vidjeli da će po razredu biti dvoje, troje ili četvero učenika i da njihova djeca u razredu neće biti sa svojim kolegama, onda su i oni odustali.

– Tu je država, da se tako izrazim, zapravo fintirala polazak u školu. Država savjetuje da se ne ide u školu. Hrvatski zavod za javno zdravstvo kaže – ako možete ostati doma, ostanite. I sada stavljate društvo, djecu i roditelje u jednu vrlo nezavidnu situaciju, a to je da društvo raslojavate. Raslojavate ga po najnezgodnijem karakteru, a to je da u školu šalje djecu onaj koji mora, ne onaj koji želi. Recimo osobno smatram da bi bilo dobro da mi dijete ide u treći razred u školu, međutim ja sada više nemam ni uvjete, osim da lažem da mi dijete ide u školu. Zato što piše da oba roditelja moraju biti zaposlena i moraju raditi izvan kuće. I kada to tako ograničite, onda se pitate čemu i kome to služi? Po meni ne služi nikome u ovom trenutku – zaključio je.

Kaže da ni ekonomski argument više ne stoji.

– Ovi koji imaju djecu znaju, oni koji nemaju možda i ne znaju. Recimo u trećem i četvrtom razredu, u kojem nemate dnevni boravak, tamo je škola organizirana tri sata dnevno. Znači, dijete vam dođe u školu u 8.30, a u 11.30 mora ići iz škole. Dijete može u školu dovesti i pokupiti ga samo roditelj. To je taj roditelj koji radi. To je u potpunosti bizarna situacija, kaže.

Političke stranke se ne bave obrazovanjem i ne razumiju ga, kaže.

– I onda kada dođete do polurješenja, ono što imate je zapravo situacija da ste napravili nekakav kompromis koji nikome ne služi.

– U Hrvatskoj imate pomalo bizarnu situaciju, a to je da vlast pomalo odustaje od škole, rekao je dodavši da treba imati odlučnu politiku koja je zasnovana na struci i koja se konzultira.

– Imate situaciju da jedan od čelnika policije, čovjek koji je među glavnima u Stožeru, otvoreno kaže da on ne može jamčiti za sigurnost djece. Imate situaciju da glavni epidemiolog na pitanje “hoćete li vi poslati dijete u školu?”, kaže: “To je moj privatni odgovor”, kaže Jokić i dodaje da roditelji na temelju tih reakcija moraju donijeti odluku ide li njihovo dijete u školu.

Pitanje je i tko ima pravnu odgovornost, rekao je. Ako država organizira obrazovanje i jamči sigurnost, onda je ona odgovorna. Ako roditelj potpiše izjavu da je on odgovoran za svoje dijete u javnoj ustanovi, onda je odgovornost na njemu.

– A ono o čemu se ovdje radi je zapravo prebacivanje odgovornosti s jednog na drugo mjesto, pri čemu mene taj pravni aspekt kao roditelja ne zanima. Mene obrazovno zanima što se tu događa. Koje su obrazovne posljedice ove situacije? – pita.

Pohvalio je ministarstvo obrazovanja da je u prvom trenu odlično reagiralo. Omogućilo je, kaže, nastavak obrazovnog procesa. Međutim ono što je u obrazovnim znanostima poznato, u pedagogiji, psihologiji – to je da ovakav oblik nastave ne može dugotrajno trajati, zaključio je.(hrt)

Facebook Comments