Zašto Bozanić više nije u Kardinalskom povjerenstvu za nadzor ‘vatikanske banke‘ i tko je u njoj ‘prao‘ krvav novac


Bozanić je na glasu kao vrstan crkveni pravnik, ali njegovu glasu nije pridonio podatak o velikoj količini novca koju ima u svom fondu

Kardinal Josip Bozanić (71), zagrebački nadbiskup i metropolit, nije više član Nadzornoga kardinalskog povjerenstva za Zavod religijskih djela (IOR), po medijima nazivan obično ‘vatikanskom bankom‘. Razriješen jest, ali u izvrsnu društvu, jer je povjerenstvo zajedno s njime napustio i kardinal državni tajnik Pietro Parolin (65), drugi čovjek upravnog ustrojstva univerzalne Katoličke crkve. Razriješen je još jedan: kardinal Thomas Christopher Collins (73), nadbiskup i metropolit torontski.

U sastavu Kardinalskog povjerenstva ostali su španjolski kardinal Santos Abril y Castelló (85!), umirovljeni arhiprezbiter rimske Bazilike Vele Gospe i dugogodišnji nuncij, te austrijski kardinal Christoph Schönborn (75), nadbiskup i metropolit bečki. Novi su članovi filipinski kardinal Luis Antonio Gokim Tagle (63), prefekt Kongregacije za evangelizaciju narodâ (ex Propaganda fide), poljski kardinal Konrad Krajewski (56), apostolski elemozinar, te talijanski kardinal Giuseppe Petrocchi (72), nadbiskup i metropolit L‘Aquile i član Papinskog povjerenstva za Državu Vatikanskoga Grad. Taj sastav IOR obznanjuje na mrežnoj stranici Governance.

Promjene provedene šutke
To je iščeprkao Avvenire, bolognski dnevnik čiji je osnivač Talijanska biskupska konferencija, što ne znači da je pokorno glasilo talijanske Katoličke crkve. Promjene su navodno objavljene 21 rujna na IOR-ovoj mrežnoj stranici (ali ih nema ondje u obznani za novinstvo na koju se poziva Avvenire!). Prošle su u tišini (nije ih objavila ni pouzdana IKA koja ni u lipnju nije propustila navesti to Bozanićevo zaduženje). Uostalom, u službenim biografijama članova Kardinalskog zbora Bozanić je i jučer naveden i dalje kao član Kardinalskog povjerenstva za IOR.
Kardinal Abril je 1996-2000 bio nuncij u (trećoj) Jugoslaviji, a 2003-2005 u Sloveniji, Bosni i Hercegovini te Makedoniji. U međuvremenu je bio nuncij u Argentini, gdje se sprijateljio s tadašnjim nadbiskupom Buenos Airesa Jorgeom Mariom Bergogliom, sadašnjim papom Franom.
Kad je tadašnji biskup porečki i puljski Ivan Milovan otkazao poslušnost papi Benediktu XVI i odbio provesti presudu u pogledu Dajle, Benedikt je zadužio Abrila da potpiše dokumente, pa ga je Milovanov kancelar vlč. Jakovljević posprdno nazivao „neki biskup Santos“.

Zbunjuje što je donedavni sastav Povjerenstva potvrđen lani, s novim petogodišnjim mandatom, pa nije posve uvjerljivo oficiozno objašnjenje iz Svete Stolice da je posrijedi „uobičajena izmjena na dužnosti“. S druge strane, na prvi pogled se vidi da novi članovi, za razliku od „razvlaštenih“, imaju mnogo veće internu „težinu“ u Kuriji. Tagle je „papabilan“, kako označuju izgledne kandidate za uspon na Petrovu katedru, Krajewski je obraz i desna ruka Papine politike milosrđa. Nisu razbacani po svijetu, što nije nevažno u doba pandemije.

Bozanićev novac u „vatikanskoj banci“
Bozanić je u Vatikanu na glasu kao vrstan crkveni pravnik (nipošto kao govornik), ali njegovu glasu nije pridonio podatak o velikoj količini novca koju ima u svom fondu u IOR-u (kako se u tom Zavodu zovu tekući računi), Obznanjeno je da to nije njegov novac, nego Nadbiskupije zagrebačke, što je sve legalno, ali ne služi politici financijske preglednosti za koju se tuče papa Frane.

Pretpostavili smo 2017 u Jutarnjem listu da kardinal Bozanić (kao i njegovi prethodnici) u IOR-u drži dio gotovine Zagrebačke nadbiskupije, računajući da je ta ustanova sigurna, izvan dosega mjesnih vlasti (i hrvatskih i talijanskih, među inima), i jamac nekih kamata koje barem nadoknađuju inflaciju.

Kardinalsko povjerenstvo bdi da IOR (koji je svojedobno, dok ga je vodio nadbiskup Paul Marcinkus, „prao“ novac za mafiju) bude vjeran statutarnim i moralnim normama. Imenuje o opoziva članove Nadzornog vijeća, te predsjednika i potpredsjednika na prijedlog tog Vijeća. Odobrava odluke Vijeća o imenovanju i opozivu ravnatelja i podravnatelja IOR-a. Najmanje jednom godišnje ovjerava je li svaki član Vijeća odnosno ravnateljstva i dalje kompetentan i častan za svoju dužnost.
Ovo je drugo Franino miješanje karata u Kardinalskom povjerenstvu. Prvi put je to učinio 2014, nedugo pošto je izabran. Tada su u nj imenovani kardinali Abril y Castelló, Collins,

Parolin, Schönborn i Jean-Louis Tauran (tada kamerlengo Apostolske komore, u međuvremenu je umro). Nešto kasnije im je dodao kardinala Bozanića kao šestog člana.

Budući da se u zaključnom računu navodi i ukupan iznos pologa koje u svojim fondovima u IOR-u imaju i članovi Kardinalskog vijeća, doznali smo da i Bozanić ondje drži stanovitu oveću sumu.

Poslovi s mafijom
IOR-ov glavni ravnatelj Gian Franco Mammì izvijestio je da je Zavod i lani „nastavio ulagati u tvrtke koje djeluju u skladu s katoličkom etikom i provode aktivnosti za zaštitu stvorenoga, svetosti života i ljudskog dostojanstva“. Prošlu je godinu zaključio s dobiti od 39 milijuna eura, koju je u cijelosti stavio na raspolaganje Papi

IOR je lani na Silvestrovo imao 14 996 klijenata, od kojih su gotovo polovina vjerski redovi. Među ostalima su i vatikanski uredi, apostolske nuncijature, župe i kler.

IOR je osnovan 1942 kada je papa bio Pio XII, odvjetak bankarske obitelji, da bi „služio globalnoj misiji Crkve“. Njegovu povijest obilježili su skandali, uključivši i pohranu i „pranje“ mafijaškog novca, ne samo „prljavoga“, nego i krvavoga, koji je kroz IOR provlačila sicilijanska mafijaška Cosa nostra. S jedne strane je tadašnji Papa sv. Ivan Pavao II u Agrigentu vikao na mafiju da se pokaje, zbog čega je mafija podmetnula bombu pod papinsku katedralu u Rimu, a s druge strane je vatikanska „banka“, koju je tada vodio nadbiskup Marcinkus, čuvala i „prala“ novac Cose nostre i sudjelovala u upropaštavanju katoličke Ambrozijanske banke, spetljane s mafijom. IOR-u su i 2011 zaplijenjeni novci u Italiji zbog sumnje da su „oprani“.
Nadbiskup Marcinkus, je u rodne Sjedinjene Države Amerike vraćen 1990 nakon 31 godine vatikanske karijere, u kojoj je bio najogovaraniji kurijalni prelat i jedini nadbiskup protiv kojega je Republika Italija izdala uhidbeni nalog. Dotad su ga smatrali paradigmatskim likom vatikanskih financija, čija sjena nije ni do danas iščezla – ali sve se više vjeruje da on nije bio toliko „sotona u sutani“, kako su ga prikazivali, koliko „grešni jarac“ na čija su leđa natovareni grijesi sustava, koji su i te kako nastavljeni i nakon njegove defenestracije i smrti. (cijeli članak pročitajte u Jutarnjem listu)

Facebook Comments