Pod ovaj članak danas još možete napisati što želite. To bi uskoro moglo biti nemoguće

To ovisi prije svega o ministrici kulture i medija Nini Obuljen koja u Sabor šalje ‘zakon sa 600 rupa‘
Pod ovaj članak danas još možete, bez posebne odgovornosti, napisati što želite. No hoćete li to moći i za nekoliko subota, to ovisi prije svega o ministrici kulture i medija Nini Obuljen. Ona nakon višegodišnjeg premišljanja u Sabor šalje zakon koji bi trebao urediti stanje u nikad do kraja reguliranim “novim” elektroničkim medijima.

Zakon sa 600 rupa – jer toliko je bilo primjedbi na njega u javnoj raspravi – naći se će u saborskoj raspravi, koja će se, valja očekivati, opet najmanje ticati novinara, medija, njihove financijske pozicije u novozamišljenim propisima ili slobode govora, a najviše će to biti još jedan predložak za duga, zamorna i nepristojna prepucavanja o tome tko koga u politici ovim zakonom nastoji ušutkati.

Trenutak je zbog toga i više nego nepovoljan.S jedne strane premijer i Vlada sa svojim govorom o radikalizaciji i ulasku u gnijezda iz kojih je potekao oružani napad na policajca i Vladu.

S druge predsjednik sa svojim cikličkim odstreljivanjem neistomišljenika, uglavnom putem društvenih mreža i neposredovanih izravnih TV-prijenosa.

S treće strane krajnja desnica s naraslim, ali i od premijera dohranjenim apetitom da bilo kakvu regulaciju ove vrste protumače i iskoriste kao gušenje oporbe.

U toj klimi ne ostaje prostora za razgovor o stvarnom problemu.

Kako će medijska industrija, koja je pretežno u uštedama i traženju novog prostora za prihode, najednom pronaći sredstva da financira još i posao države. Pronalazak huškača, potpirivatelja mržnje, širitelja lažnih vijesti, osoba koje prijete, ucjenjuju, utjeruju strah, pozivaju na ustanke, oružane pobune i slično – sve to ni po čemu nije posao novinara, medijskih urednika, redaktora, web producenata niti medijatora na društvenim mrežama.

Uostalom, da ih se zaposli na stotine, da tih kontrolora bude i više nego novinara, da se medijske kuće sasvim preobrate u odjele za čišćenje nepriličnog sadržaja, dakle da svi radimo za Ninu Obuljen umjesto da ona radi za sve nas, ni tad taj nepregledan i ujedno opasan, rizičan prostor slobode koji su nam otvorile i omogućile nove tehnologije, ne bi mogao biti pročišćen od smeća.

Ne, država ne može na medijske izdavače prebaciti svu odgovornost za taj, jedan od većih izazova moderniteta; ona se s tim problemom mora i sama uhvatiti ukoštac.

Ulazak u gnijezda mržnje posao je specifičnih državnih institucija, a ne privatnih izdavača. Novinari i urednici nisu agenti u službi državne sigurnosti niti bi to ikad trebali postati.

Jasno, na medijima i urednicima je da svoj prostor čiste od gadosti koliko god je to fizički moguće. Da blokiraju sve koji šire nesnošljivost po bilo kojoj osnovi. Da filtriraju, koliko im to kapaciteti dopuštaju, sve što narušava integritet pojedinaca i napose ranjivih društvenih skupina, sve što potiče razornu mržnju. Ali pod pritiskom države koja sav teret nerealno nastoji prebaciti na redakcije, s prijetnjom milijunskim novčanim kaznama, silnim nelogičnim i međusobno isključivo opisanim prekršajima, taj cilj na žalost neće biti ostvaren.

Dogodit će se drugo. Mediji će zatvarati komentare. Ne samo za mrzitelje, frustrirane nasilnike, ne samo za virtualnu onaniju, psovke i budalaštine. Ne, morat će ih zatvoriti za sve. I za vas koji upravo u ovom trenutku imate neko kvalitetno, argumentirano drukčije mišljenje o ovome o čemu vam pišem. Ili neku duhovitost. Za vas koji biste se željeli nadovezati kakvom digresijom. Koji bi dali neki važan podatak. Otvorili drugu perspektivu gledanja na ovaj izazov.

Ovakvim propisima pouzdano nitko neće ući ni u kakva gnijezda nego će gnijezda naći nove prostore za svoje savijanje. Hoće li ti prostori opet biti naši mitski trgovi ili mračne ulice, tko to zna.

Svako malo čujemo ili pročitamo kako policija provodi preventivnu akciju protiv vožnje s mobitelom u ruci ili nevezivanja pojaseva. Da su inspektori išli nasumce provjeravati lokale koji izbjegavaju fiskalizaciju. Ili one u kojima se puši, a ne bi trebalo. Čak i da su u rutinskim upadima pronašli oružje ili drogu. Da su u provjerama dokumenata naišli na dugo tražene sumnjivce.
Je li, s druge strane, itko ikad pročitao da je krenula kakva preventivna operacija protiv sijača mržnje iz internetskih komentara, osim u slučajevima kad su takvi prijetili premijeru? Koliko je takvih “komentatora” dosad dobilo signal od države da je njihovo pisanje rizično, kažnjivo, da ih dovodi u sukob sa zakonom, u opasnost da budu pozvani na red, privedeni, ispitani, procesuirani?

Ukratko, sama država nije ni približno ispunila preduvjete da bi ostatak odgovornosti prebacila na redakcije i medije niti na bilo kojeg pojedinca. Nije pridonijela stvaranju klime u društvu u kojoj je takav oblik komunikacije nedvosmisleno neprihvatljiv. Dapače, takav govor na društvenim mrežama danas raspiruju i toliko važne i utjecajne institucije poput predsjednika Republike. O čemu onda mi tu uopće govorimo?

O suzbijanju mržnje ili o restrikciji slobode?

Naime, da bi se zašlo u kolektivna gnijezda ili u individualne brloge nesnošljivosti valja prvo očistiti politički prostor od mržnje i pogrešno usmjeravanih podjela. Treba upristojiti politički razgovor na najvišim razinama. To je dakako politička bitka, a ne stvar administriranja u komentarima pod tekstovima. Puno složeniji posao.

Ljudi su s vremenom shvatili da ne smiju hodati goli po cesti jer će biti odvedeni u policijsku postaju ili u psihijatrijsku ustanovu. Da ne smiju prolaziti kroz crveno svjetlo jer ako ih se uhvati platit će nekoliko desetaka tisuća kuna i ostati bez vozačke dozvole. Čak i to da ne smiju u tramvaj bez maske jer bi ih netko od putnika mogao odalamiti.

Ali baš nikako da shvate kako ne smiju nekome u internetskom prostoru nekažnjeno opsovati majku, zaprijetiti mu smrću ili ga difamirati kao ustašu ili četnika. Zašto baš to nisu shvatili? Uglavnom zato što je politici dosad trebao taj neregulirani prostor, a nekima u politici očito treba i dalje. Tu cijenu neka onda i plati politika, a ne da ceh podmiruju novinari.(jutarnji.hr)

Facebook Comments