Putinov mirovni sporazum u Nagorno Karabahu vodi u još opasniji kaos i novi rat? ‘Ovo je izdaja!‘


Sporazum o miru nije polučio željeni efekt, a Moskva sada ima problem i s Erdoganom

Nakon dva neuspješna pokušaja primirja, sada je u Moskvi, čini se, postignut konačni i završni mirovni sporazum Armenije i Azerbajdžana o okončanju rata u Nagorno Karabahu (Arcah na armenskom). Prema sporazumu koji su potpisale tri strane – armenski premijer Nikol Pašinjan, azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev te ruski predsjednik Vladimir Putin kao jamac njegove provedbe – u zonu sukoba u Nagorno Karabahu po liniji razgraničenja, između dviju vojski, ušlo je 1960 pripadnika 15. motorizirane brigade Središnjeg vojnog okruga ruske vojske iz Uljanovska.

Središnja baza ruskih mirotvoraca bit će u glavnom gradu Nagorno Karabaha Stepanakertu. Armenija će “vratiti” veći dio Nagorno Karabaha koji je kontrolirala nakon rata 1994. godine, ali će imati koridor širine 5 km za vezu sa Stepanakert. No, iako je oružje ipak utihnulo, a tinta na sporazumu nije se pošteno niti osušila, na površinu su isplivali brojna pitanja i mnoge kontroverze. U prvi plan izbilo je pitanje angažmana Turske, a potom i stanja u Armeniji, koja je na korak od kaosa, a neki čak nagađaju i o mogućnosti izbijanja sukoba koji bi se, prema nekim zlogukim prorocima, mogli pretvoriti u građanski rat.

Mirotvorne snage
Moskva se jako angažirala oko mirovnog sporazuma i jako joj je stalo da samo ona bude posrednik koji ga garantira. Rusi su time prije svega htjeli da se okončaju ratni sukobi, ali i da zaustave “prodor” Turske na područje južnog Kavkaza, koje Rusija smatra i doživljava svojim postsovjetskim lenom. No, kako smo rekli – odmah je nastao problem jer su u Bakuu sporazum protumačili malo drugačije nego u Moskvi i Erevanu.
Azerbajdžanski poglavar Alijev u svojem je obraćanju naciji poslije potpisivanja sporazuma, nakon trijumfalističkih riječi o pobjedi, osim Vladimiru Putinu, zahvalio i turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Rekao je da će i Turska imati svoje mirotvorne snage na tom području te govorio o zajedničkim rusko-turskim mirotvorcima. Tu se odmah “zakotrljalo” jer je ta stavka, očito, sporna i nedorečena.

Erevan je ustao na sve četiri, tvrdeći da toga nema u sporazumu, a i kremaljski glasnogovornik Dmitrij Peskov je rekao da o “Turcima nema ni jedne jedine riječi” te da ih “na području Nagorno Karabaha neće biti”. No, čini se da bi Turci, koji su inače vojno, logistički te politički otvoreno pomagali Azerbajdžan u ovom sukobu, ipak mogli biti stacionirani negdje blizu Nagorno Karabaha.

Naime, turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu reagirao je na Peskovljeve riječi izjavom da će “Turska sudjelovati u mirovnoj misiji”, ali čini se da se tek treba raspraviti o tome gdje će biti raspoređeni i kako će djelovati. I iz Erevana odbacuju mogućnost sudjelovanja Turske, prema nekima čak, navodno, do mjere da će, ako se to dogodi, odbaciti tu mogućnost.

Morali pristati na primirje
Tijekom rata Erevan je stalno zazivao Rusiju upomoć, tražeći čak i da vojno intervenira na armenskoj strani, jer su obje države članice Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODBK) svojevrsnog ruskog NATO-a na postsovjetskom prostoru. Moskva je stalno to izbjegavala jer je bila svjesna da bi je to uvuklo u otvoreni sukob ne samo s Azerbajdžanom, a do odnosa s njim jako drži, nego i s Turskom, što ne bi samo poremetilo konfiguraciju odnosa na Kavkazu, nego bi dovelo u pitanje i općenito odnose s Turskom na Bliskom istoku.

Tijekom pregovora u Moskvi dogodio se incident kada su Azerbajdžanci srušili ruski vojni helikopter (poginula su dva pilota), nakon čega su u Erevanu odmah pozvali Moskvu da reagira, ali iz Bakua je odmah stigla isprika da se radi o grešci, a Moskva ju je prihvatila uz obrazloženje da se to dogodilo kada su pregovori o mirnom rješenju već bili pri kraju.

Inače, Nikol Pašinjan zapravo je morao pristati na primirje jer je Armenija gubila rat i mogla je izgubiti još više područja. On je izjavio da je poslušao svoje generale koji su mu rekli da je stanje loše (neki mediji tvrde da ga je i Putin dodatno pritisnuo) te objavio kako “ovo nije pobjeda, ali nije ni poraz, sve dok mi to ne priznamo”. Dodao je da su ovo teški dani za njega osobno i za armenski narod”. (jutarnji.hr)

Facebook Comments