Granični poremećaj ličnosti

Granični poremećaj ličnosti je poremećaj koji značajno utječe na mentalno zdravlje pojedinca. To je ozbiljan mentalni poremećaj s karakterističnim pervazivnim obrascem nestabilne afektivne regulacije, kontrole impulsa, međuljudskih odnosa i slike o sebi. Naziv borderline prvi je upotrijebio 1938. američki psihoanalitičar Adolph Stern kako bi opisao stanje pacijenata koji su bili na granici između psihoze i neuroze. No tek krajem 20. stoljeća, 1980. Godine u trećem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika (DSM III) Američke Psihijatrijske Udruge po prvi put je klasificirana dijagnoza graničnog poremećaja ličnosti kroz specifične deskriptivne simptome. Granični poremećaj ličnosti nosi takvo ime iz razloga što je na granici između neurotskih i psihotičnih poremećaja. Osnova ovog poremećaja je emotivna nestabilnost koja dovodi do prekomjernog stresa, a posljedično i nastanka znatno većih problema. Važno je za napomenuti da svatko od nas u nekom trenutku u životu doživi stres, teško razdoblje u životu ili može osjetiti niz simptoma koji prate psihičke poremećaje, no to ne znači da imate granični poremećaj ličnosti ili bilo koji drugi poremećaj. Stanje se smatra ozbiljnim onog trenutka kada počne ometati svakodnevno normalno funkcioniranje te kada ”poremećaj počne voditi osobu” do krajnje točke u ponašanju. Prevalencija graničnog poremećaja ličnosti u općoj populacije je od 1 do 2 %. Kada govorimo o razlikama među spolovima češće se javlja kod žena u omjeru 3:1. No, neka istraživanja govore da spolne razlike ne postoje već da žene češće traže pomoć pa se iz tog razloga smatra da se granični poremećaj ličnosti češće javlja kod žena. Kako bi se granični poremećaj dijagnosticirao, potrebno je ”zadovoljiti” najmanje 5 od 9 kriterija, tj. problema s kojima se ove osobe susreću: 1. grčevito nastojanje da se izbjegne stvarno ili zamišljeno napuštanje od strane druge osobe, 2. nestabilni i snažni interpersonalni odnosi te svrstavanje drugih ljudi u dvije kategorije, u one koje idealiziraju i u one koje obezvređuju, 3. poremećaj identiteta – nejasna slika o sebi, 4. impulzivnost u najmanje dva područja koja su potencijalno autodestruktivna (npr. ovisnost o shoppingu, seksu, drogama, kockanju, rizičnoj vožnji automobilom, a tipični su i napadi prejedanja), 5. ponovljeni pokušaji samoubojstva, geste, prijetnje ili samoozljeđivanje, 6. kroničan osjećaj unutarnje praznine, 7. afektivne promjene raspoloženja (obično iz super dobrog raspoloženja u duboko depresivno raspoloženje) i osjetljivost na vanjske situacije (npr. intenzivna tjeskoba, strah, razdražljivost – faze mogu trajati od nekoliko sati do nekoliko dana), 8. neprimjeren, intenzivan bijes ili teškoće u kontroliranju bijesa, i 9. prolazna paranoja za koju je okidač najčešće stres ili su okidač teški simptomi disocijacije (disocirano stanje je ono u kojem se osoba, svjesno ili nesvjesno, odvaja od dijela doživljaja, najčešće osjećaja). Osobe s graničnim poremećajem ličnosti ne mogu biti same, trebaju drugog i zato vrlo brzo ulaze u odnose. No, ti su odnosi najčešće kratki, intenzivni i burni. U početku „fazi medenog mjeseca“ granični poremećaj ličnosti partnera ili prijatelja doživljava kao spasioca, kao „onog pravog“ te se nadaju da će drugi smanjiti njihovu tjeskobu i osjećaj praznine. To je kratkog vijeka jer i na najmanju sitnicu partnera (krivo izgovorenu riječ, kašnjenje ili nejavljanje odmah na telefonski poziv, itd.) on se pretvara u izdajnika, najvećeg neprijatelja i osoba s graničnim poremećajem ličnosti postaje bijesna, što je zapravo povezano sa strahom od napuštanja. Osobe s graničnim poremećajem nikada neće priznati krivicu ili preuzeti odgovornost za nastale probleme ili nešto loše učinjeno, već će za to uvijek okriviti drugu osobu. Imaju česte promjene raspoloženja. U jednom trenutku su veseli i vedri da bi u drugom postali tjeskobni i tužni s napadajima bijesa koji ih dovode u konflikte s okolinom. Ako dožive odbijanje ili ako se samo pribojavaju gubitka osobe koja im daje stabilnost, osobe s graničnim poremećajem ličnosti su sklone prijetnjama ili pokušajima samoubojstva. Također mogu imati i previranja vezana za svoju seksualnu orijentaciju te seksualnost općenito. Od svih poremećaja ličnosti granični poremećaj ličnosti je najviše sklon promjenama simptoma i kriterija tako da se može desiti da osoba s godinama izgubi kriterije za postavljanje dijagnoze ovog poremećaja. U liječenju ovog poremećaja uspješnom i učinkovitom se pokazala psihoterapija koja je duga i zahtjevna jer obilježja samog poremećaja otežavaju uspostavljanje i održavanje terapijskog odnosa. Farmakoterapija (liječenje lijekovima) se koristi u slučajevima kada osoba nema mogućnost kontroliranja emocija, nema mogućnost kontroliranja impulzivnih postupaka te ima kognitivno-perceptivne teškoće. Antidepresivi se također propisuju u određenim fazama liječenja, kada se kod pacijenta javi jaka tjeskoba ili depresija propisuje se uporaba antidepresiva na određeni, obično kraći period. Na kraju važno je za istaknuti da u liječenju i ublažavanju simptoma poremećaja važnu komponentu ima psihoedukacija obitelji oboljelog (najvažniji saveznik u liječenju).