Jebote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica…
Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto.
Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. “Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe.”
Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…
Moj muž skače sa stolice, “naši” će ipak biti prvaci…
Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?
Što će se promijeniti? Mome će mužu sisati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. “Konačno”, govori muž, “vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravit ćeš…” “Da”, govorim, “osjećam se bolje” i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka.
A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam.
Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti.zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta…
“Jebale te jagode”, vrisnula bih histerično, “bori se za život, ne planiraj moju budućnost.” Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuharicu.
Prijateljica me opet zove: “Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli…” A onda me zabrinuto pita, “kako si?” Osjeća se krivom.
Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti…
Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?
Piše: Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)