Već niz godina, točnije od 2009. traje zajedništvo mladih ogulinskih rukometaša i njihova trenera Dubravka Dragičevića. Prijatelji su, ne samo na sportskom terenu, nego i u privatnom životu.
Roditelji su također svojoj djeci davali svestranu potporu, sudjelujući i u brojnim humanitarnim projektima u kojima su rukometaši Ogulina bili predvodnici, te na Europskim turnirima s kojih su se redovito vraćali s medaljama oko vrata, kao što je bilo u Međugorju, Italiji, Slovačkoj i Sloveniji.
Zajedničke fešte na kraju sezone postale su uobičajene, a roditelji su sponzorirali natjecanja,turnire i opremu.
Stvorena su čak i kumstva, a njihovom su uspjehu često odgovarali protivnici njihova kluba, učestalim provokacijama i nepotrebnim optužbama, samo iz njima znanih razloga.
Bilo je stoga i suza i smijeha, ali ih ništa nije pokolebalo na njihovom putu do uspjeha, koji je potvrđen minulog vikenda u Rovinju.Posljednja utakmica ove generacije odigrana je u Rovinju protiv Kanfarnara i označila je kraj jedne etape sportskog razvoja, te nagovjestila novo poglavlje u njihovim životima.
Sad je vrijeme za rastanak, a kraj su opet obilježili svi zajedno. Igrači i roditelji putovali su autobusom, preslušavali snimke igrača objavljene u medijima, podsjećajući se svih dana…Na rastanku je opet bilo suza, ali i riječi zahvale predsjedniku kluba Ivanu Vukoviću, koji je s njima prolazio sve dane radosti i tugovanja, odupirući se provokacijama ljubomornih pojedinaca koji su željeli raspad kluba.
Na sreću u tome nisu uspjeli i rukometaši su ostali uspješni učenici, uključeni u mnogobrojne projekte. To su utrašnji studenti koji će sigurno raditi na nastavku sportske karijere.
A tko zna? Možda ipak ostanu u Ogulinu, jer su pred njima novi izazovi.
