Zona interesa je film o holokaustu, režirao ga je Jonathan Glazer inspiriran romanom Martina Amisa. Nominiran je za Oscara u pet kategorija. Film govori o Auschwitzu na poseban način. U neposrednoj blizini logora žive njegov šef Rudolf Höss i njegova žena Hedwig. “U neposrednoj blizini” nije precizno rečeno, njihov vrt od logora dijeli betonski zid koji će “već iduće godine” pokriti puzavica kako gospođa Hedwig objašnjava svojoj mami koja joj je došla u posjet.
U kinu nas je bilo šestoro. Svi mi ma gdje živjeli desetljećima gledamo filmove o holokaustu, tema je, neka mi bude oprošteno na prostakluku “banalna”, riječ sam stavila pod navodnike jer ona to jest i nije.
Jest jer smo o njoj učili, čitali, gledali filmove, posjećivali Auschwitz, nije jer ovih mjeseci čitav svijet gleda holokaust. Holokaust koji jest holokaust jer se zločinci prema žrtvama ponašaju jednako kako su se ponašali Nijemci prema Židovima. Holokaust koji nije holokaust jer nikad o njemu neće biti snimljen film, ni jedna djevojčica iz Gaze neće iza sebe ostaviti dnevnik, nikad nećemo ući u muzej na čijim će zidovima biti obješene fotografije žrtava.
Ono što je u filmu “Zona interesa” Hedwig, dakle žena koja živi u svom raju a samo je zid dijeli od pakla, to smo danas svi mi “civilizirani” koje od Gaze ne dijeli čak ni zid. Mrtva djeca, mrtve majke, deseci tisuća mrtvih, nevinih ljudi svakoga nam dana ulaze u dnevne boravke a mi, poput Hedwig, šaljemo djecu u školu, slavimo rođendane, srećemo se s prijateljima, skačemo u bazene, oni koji ih imaju, lovimo ribu, ljubimo djecu, dok negdje daleko, a ipak tako blizu, vrišti majka na umoru dok u ruci drži svoje dijete bez glave.
Holokaust. Genocid. Zločin nad zločinima, sve je to Gaza danas. Mi smo potpuno nezainteresirani promatrači od kojih neki od nas vjeruju da je problem u Netanyahuu, on je i kriminalac i zločinac, a ne u državi Izrael. Građani Izraela svi jednako misle, zaboravimo na onu petoricu koja stalo ukazuju na zlo koje čini njihov narod uz pomoć Amerike.
Nije Hitler ubijao Židove, Nijemci su ih ubijali, znali su što se dešava i mislili su da su u pravu onako kako to danas misle Izraelci.
O svijetu koji to hladnokrvno gleda, o nama Hedwigama koji mislimo da ubijanje Palestinaca nije zločin koji vapi do neba nego rat protiv “terorizma” nikad neće biti snimljen film. Filmove snimaju Židovi. Židovi od kojih jedan, rabin Eitan Cahn kaže o “poslijeratnim planu za Gazu”: “U budućnosti bi glavni grad palestinskog teritorija trebao biti visoko tehnološka zelena oaza u kojoj će živjeti Židovi, a masovno će je posjećivati i turisti.” Predlaže da se zove Nova Gaza “a u njoj ne bi bilo mjesta za Palestince.”
Možda vi vidite razliku između esesovaca i Izraelaca, ja je ne vidim. Nijemci su Židove pretvarali u pepeo, Izraelci Palestince žele pretvoriti u “zelenu oazu”.
Koliko će film “Zona interesa” dobiti Oscara? Vjerojatno pet.
Film je večeras gledalo šestoro ljudi. Interes za stari holokaust je nikakav, interes za novi još manji.
Bitno je da naše petogodišnje dijete mirno spava u svom krevetiću. Bože, kako smo glupi. I Židovi su nekad grlili svoju djecu, dok se nisu pretvorila u dim. I Palestinci grle svoju mrtvu djecu koja će se pretvoriti u “zelenu oazu”, i Izraelci su sigurni da će dovijeka graditi “oaze” i da nikad neće gledati mrtve oči svoje bebe… Ali…
Može li nam biti utjeha da smo mi ljudi gori od najgore zvijeri ma kao se zvali, ma gdje živjeli. Ili bismo ipak morali baciti pogled na ekrane našeg televizora, otići na cestu i urlati protiv zločinaca iz Izraela kojima holokaust ne smije biti ni alibi ni licenca za genocid.
O čemu ja pričam? Gaza jest Auschwitz ali to nikoga na svijetu ne uznemiruje. Svi se mi nadamo da će zid koji dijeli “njih” i “nas” uskoro obrasti puzavica.
O, sveta prostoto!
Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)