Kritičari bi takvu politiku mogli opisati kao igranje na dvije strane, no postoji još jedan razlog zbog kojeg ne žele da ruski utjecaj u regiji nestane
Ministri vanjskih poslova Azerbajdžana i Rusije, Džejhun Bajramov i Sergej Lavrov, sastali su se ovog petka u Moskvi nakon potpisivanja Plana konzultacija za 2026.–2027., čime su se obvezali na suradnju, dok azerbajdžanski predsjednik javno podržava Ukrajinu, piše Kyiv Post.
Samo nekoliko dana ranije predsjednik Azerbajdžana, Ilham Alijev, na Globalnom medijskom forumu u Šuši, gradu na jugozapadu Azerbajdžana, poslao je nedvosmislenu poruku potpore Ukrajini. Upitan koji bi savjet dao Ukrajini, azerbajdžanski predsjednik ponovio je svoj stav izrečen još godinu dana ranije: „Nikada ne pristajte na okupaciju.”
Te su izjave posebno značajne budući da je predsjednik Volodimir Zelenski u travnju boravio u svom prvom radnom posjetu Azerbajdžanu, tijekom kojeg je potpisano šest bilateralnih sporazuma usmjerenih na produbljivanje suradnje u području sigurnosti i obrambene industrije između Kijeva i Bakua.
Plan između Rusije i Azerbajdžana, pak, potpisan je 17. srpnja. Rusija je sa sastanka dvaju ministara također izašla s obnovljenom azerbajdžanskom potporom Međunarodnom prometnom koridoru Sjever–Jug.
Bajramov je prometni pravac koji preko Azerbajdžana povezuje Rusiju i Iran opisao kao jedan od ključnih prioriteta Bakua te ponovno potvrdio spremnost Azerbajdžana na daljnje proširenje prometnih kapaciteta. Lavrov je, s druge strane, ukazao na napredak u izgradnji željezničke dionice Rašt–Astara u Iranu te na nedavne razgovore između ruskih, azerbajdžanskih i iranskih željezničkih dužnosnika.
Za Azerbajdžan ovaj projekt nosi i geopolitičku negativnu stranu jer jača povezanost dvaju njegovih regionalnih suparnika – Rusije i Irana. Za Moskvu je, međutim, njegova gospodarska opravdanost očita, dok njegov strateški značaj raste još brže.
Ukrajina je posljednjih mjeseci sve više ograničila rusku pomorsku logistiku u Azovskom moru, pri čemu su napadi na ruska plovila ozbiljno poremetili pomorski promet. U takvim okolnostima svaki alternativni pravac dobiva na važnosti.
Koridor Sjever–Jug omogućuje Moskvi kopnenu vezu preko Azerbajdžana s Iranom, a potencijalno i s tržištima još južnije – pravac koji je znatno manje izložen ukrajinskoj kampanji protiv ruske pomorske i logističke infrastrukture.
Kritičari bi takvu politiku Azerbajdžana mogli opisati kao igranje na obje strane, no postoji još jedan, piše Kyiv Post, rjeđe spominjan razlog zbog kojeg Baku možda nema velik interes da ruski utjecaj u regiji nestane.
Parlamentarna skupština Vijeća Europe (PACE) u lipnju je izrazila zabrinutost zbog „ušutkavanja kritičkih glasova” u Azerbajdžanu te navela da je prema podacima iz svibnja 2026. u zemlji bilo prijavljeno 328 političkih zatvorenika. U popratnom izvješću navodi se da se na tom popisu nalaze novinari, branitelji ljudskih prava te članovi oporbenih i organizacija civilnog društva.
Za takvu vlast nastavak ruskog utjecaja u regiji nije nužno nedostatak, no poruka Azerbajdžana Ukrajini i Europi jasna je: Azerbajdžan nije dio ruske sfere utjecaja, a njegova poruka Moskvi jednako je čvrsta: Azerbajdžan se ne svrstava uz Europu.
Dok je Bajramov u Moskvi nastojao održati ravnotežu u odnosima, provladini glasovi u Bakuu već su nagađali da bi njegovo sljedeće važno odredište mogao biti Kijev, a u petoj godini ruskog sveobuhvatnog rata prvi posjet ratnom Kijevu odavno bi bio očekivan. (I. Bačan, jutarnji.hr)
