U operaciji „Oluja“ poginula su trojica branitelja iz ogulinskog kraja (u Lici, Kordunu i Banovini) i četvorica pripadnika 1. gardijske brigade („Tigrova“) prilikom oslobađanja područja općine Saborsko, točnije Glibodolskog križa i Ličke Jesenice. Sva sedmorica poginula su na područjima u kojima su neprijateljske snage pružale najveći otpor u „Oluji“.
Pješačka bojna 1. mehanizirane gardijske brigade “Tigrovi“ trebala je preko Glibodola, L. Jesenice i Saborskog stići na hrvatsku granicu i spojiti se s Armijom BIH, što je i učinjeno.
U subotu, 5. kolovoza oslobođena su sva okupirana naselja općine Ogulin. Lička Jesenica i Saborsko oslobođeni su točno 4 godine nakon što je Saborsko doživjelo prvi minobacački napad iz Ličke Jesenice. U oba mjesta ulaze „Tigrovi“ i specijalna policija.
Četvorica „Tigrova“ poginulih u oslobađanju općine Saborsko 4. i 5. kolovoza su Ivica Kovačić (25), Mijo Zijan (23) te vjenčani kumovi Darko Zrakić (26) i Zvonko Štork (25). Navedeni branitelji nisu s područja bivše općine Ogulin te se stoga ne nalaze na popisima poginulih branitelja ogulinskog kraja i općine Saborsko.
Poginuli „Tigar“ Ivica Kovačić iz Velike Gorice, sin Franje, rođen je 7. 3. 1970. Poginuo je drugog dana „Oluje“, 5. 8.1995. u Ličkoj Jesenici. Posmrtno je odlukom predsjednika Franje Tuđmana 1996. odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, kao i Zijan, Zrakić i Štork 1997. godine.
Mijo Zijan, sin Marka i Kate, s prebivalištem u Rijeci (Drenova), rođen je 28.11.1972. u Rijeci. Bio je časnički namjesnik inženjerijske satnije „Tigrova“. Poginuo je 4. 8. 1995. Za njega je koban bio rikošet gelera koji ga je pogodio u glavu.
Vjenčani kumovi Zvonko Štork i Darko Zrakić bili su časnički namjesnici 1. pješačke bojne „Tigrova“. Štork je bio iz Luga Subotičkog između Našica i Valpova, a Zrakić iz Virovitice. Poginuli su 4. 8. 1995. od iste granate. O Štorku i Zrakiću bit će više riječi u idućem članku.
U „Oluji“, 4. 8. gine branitelj Zdravko Mihalić, sin Franje i Milke, rođen 12. 6. 1966. u Zagorju (tada Zagorje Modruško). Satnik Mihalić, s prebivalištem u Zagorju, poginuo je kao zapovjednik voda 3. pješačke bojne 2. gardijske brigade („Gromovi“) u Gori kraj Petrinje (drugi neslužbeni naziv mjesta navođen u izvorima je Gore). Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, kao časni znak vječnog spomena poginulima za hrvatsku državu u ratu, posmrtno je odlikovan od strane predsjednika Zorana Milanovića 2021. godine, povodom 30. obljetnice ustroja 2. gardijske brigade. Odlikovanje je preuzeo njegov sin Zdravko.
Snage Treće pješačke bojne s dijelovima Izvidničke satnije probile su crte neprijatelja i ovladale zapadnim dijelom sela Gora i komunikacijom Gora – Marinovići. Neprijatelj je u središnjem dijelu sela Gora te iz smjerova Sibića i Marinovića pružao vrlo žilav otpor. Oslobađanje Gore bilo je otežano radi zaštite snaga UN-a, a njihovu bazu neprijatelj je koristio za zaštitu i djelovanje. Neprijateljska topnička i minobacačka vatra bila je sve preciznija, a pješačke borbe vodile su se od samog uspostavljanja kontakta. Marinovići su oslobođeni, uz pogibiju jednog i ranjavanje nekoliko branitelja. Nakon toga, neprijatelj je iz Gore pokušao proboj komunikacijom Gora – Marinovići – Graberje. U toj borbi smrtno je stradao Zdravko Mihalić. Zajedničkim djelovanjem 1. i 3. pješačke bojne, neprijatelj je iz središnjeg dijela Gore potisnut prema Sibiću.
Do kraja prvog dana Oluje, hrvatske snage oslobodile su Goru, Sibić, Graberje i djelomično Strašnik. Tijekom prvoga dana operacije, tijekom oslobađanja Gore su osim Zdravka Mihalića smrtno stradala još četvorica branitelja, uključujući zapovjednika satnije, bojnika Ivu Hrgu iz Livna. Ranjeno je i stradalo dvadeset branitelja. Koliko je oslobađanje Banovine bilo zahtjevno, vidi se u činjenicama da su Petrinja (nasuprot slobodnom Sisku) i Hrv. Kostajnica oslobođeni tek treći dan „Oluje“, nakon toga tijekom noći Glina, Kordunaški korpus se peti dan Oluje predao generalu Petru Stipetiću, idućeg dana u kasnim večernjim satima hrvatske snage ušle u Dvor na Uni, dan poslije izbile na državnu granicu, a Zborno područje Zagreb u „Oluji“ imalo 80 poginulih, 16 nestalih i 380 ranjenih pripadnika.
Željko Sabljak, rođen 27. 6.1951. u Ogulinu, sin Ivana i Marije, pripadnik 118. domobranske pukovnije (Gospić), smrtno je ranjen prvog dana „Oluje“ na prijevoju Ljubovu između Gospića i Krbave, točnije Široke Kule i Bunića. Preminuo je od posljedica ranjavanja na današnji dan 1995. u bolnici na Sušaku. Prijevoj Ljubovo na nadmorskoj visini 1100 m, na terenu punom klisura, gudura i kamenih gromada, pobunjeni Srbi nazivali su neosvojivom „gvozdenom utvrdom“, a hrvatske snage su u neuspješnim borbama za repetitor na Ljubovu u ožujku 1994. imale 12 poginulih branitelja. Ljubovo je 5. 8. 1995. oslobodila 9. gardijska brigada („Vukovi“). Prema dostupnim podacima, ondje je u prva dva dana operacije Oluja poginulo i smrtno ranjeno 12 hrvatskih branitelja, 2 češka pripadnika mirovnih snaga UN-a koje su na Ljubovu imale bazu i 6 vojnika tzv. RSK. Željko Sabljak je odlukom predsjednika Tuđmana 1996. posthumno odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
S njim je posmrtno odlikovan pripadnik Izvidničkog voda 143. domobranske pukovnije Željko Brozović, poginuo u „Oluji“ 9. 8. Brozović, sin Dragana i Anke, s prebivalištem u Kučaju (Hreljin Ogulinski), rođen je 3. 12. 1972. u Ogulinu. Na pravcu od Josipdola prema Plaškom 143. domobranska pukovnija naišla je na minska polja i jak neprijateljski otpor, ali do kraja 4. 8. je ovladala crtom V. Humac – Sekulića poljane – Sekulića vršak – Drenovica – Kameniti vrh. Drugog dana operacije je zauzela brdo Hum, stavila pod nadzor prometnicu Plavča Draga – Tobolić, oslobodila Plaški, ovladala područjem Plaščanske doline i nastavila napad prema Vrelu Mrežnice.
Ujutro, 6. 8., izvela je napad smjerom Vrelo Mrežnice – Slunj, u Broćancu se spojila sa snagama 1. gardijske brigade, a poslijepodne je u suradnji s dijelovima te brigade i 14. dp ušla u Slunj. Idućeg dana, dio ogulinske 143. angažiran je na osiguranju slunjskog poligona i Primišlja, a dio je iz Poloja uveden na pravac Veljun – Vojnić. Postrojba je ušla u Vojnić, a dio je angažiran za čišćenja područja sela s desne strane Korane. Dio ove skupine je nakon ulaska u Zagorje, prema zapovijedi, propustio prolazak „Tigrovima“ i nakon njih preko Krnjaka ušao u Vojnić.
Dan nakon predaje kordunaškog korpusa, 9. 8., šesti dan od početka „Oluje“, u Vrginmost prvi ulaze „Tigrovi“, a za njima i druge postrojbe. 143. dp je angažirana na pretresu oslobođenog područja Vrginmost – Lasinja – Skakavac. Željko Brozović stradao je od prijateljske vatre na području Vrginmosta i preminuo u večernjim satima na današnji dan 1995. godine.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
