Na današnji dan prije 35 godina poginula su trojica branitelja Saborskog: 22-godišnji Ivica Matovina, njegov 22-godišnji bratić Stipe Matovina i 21-godišnji Marko Šebalj.
Nakon što su Saborsko i Slunj potpuno odsječeni od Ogulina i izloženi čestim napadima, Ivica i Stipe Matovina, Marko Šebalj i Milan Conjar su se uz veliki rizik uputili 6. rujna 1991. vozilom iz Saborskog u Slunj tražiti liječničku pomoć, lijekove za civilno stanovništvo i druge potrepštine. Na povratku iz Slunja, oko 14 h, upali su u neprijateljsku zasjedu u šumskom predjelu između Grginog i Bunarskog puta kod Sertić Poljane. Plitvički teritorijalci predvođeni Slobodanom Uzelcem iz Plitvičkog Ljeskovca izrešetali su njihovo vozilo. U zasjedi su poginuli Ivica i Stipe Matovina te Marko Šebalj, dok je teško ranjen Milan Conjar. Ubojice su otišli uvjereni da su pobili svu četvoricu hrvatskih gardista. Došla je pomoć iz Saborskog te je Dane Matovina uz rizik nove zasjede prevezao Conjara u slunjski dom zdravlja, odakle je prebačen u bihaćku bolnicu. U ranjavanju je izgubio bubreg, slezenu i 5 l krvi. Liječio ga je dr. Ante Šantić koji je pomogao mnogim Saborčanima. Ostao je na liječenju u Bihaću do kraja listopada 1991., kada se nezaliječen ponovno dobrovoljno uključuje u obranu Saborskog. Preminuo je 1999. godine od bolesti kao posljedice teškog ranjavanja. Ne vodi se kao poginuli, nego umrli branitelj. Jedan je od mnogih prerano umrlih branitelja Saborskog i bivše općine Ogulin u razdoblju nakon rata do danas. Primjerice, nakon rata su prerano umrla braća Ante, Martin i Petar Grdić „Maćan“ iz Saborskog, a Petar je napisao vrijedne i potresne memoare o Saborskom u paklu rata. Posljedice Domovinskog rata možda su odnijele više života branitelja nego pogibije tijekom rata, pogotovo u najteže stradalim mjestima poput Saborskog.
Ivica Matovina, sin Stipe i Bare, s prebivalištem u Saborskom, rođen je 20. 2. 1969. u Saborskom. Školovanje je završio u Zagrebu. Među prvima je bio polaznik tečaja Prvi hrvatski redarstvenik u kolovozu 1990. godine. Nakon tečaja raspoređen je u Jedinicu za posebne zadatke “Rakitje”, iz koje se razvila 1. A brigada Zbora narodne garde “Tigrovi”. S “Tigrovima” Matovina odlazi u Ilok i Erdut, a izbijanjem rata u njegovom rodnom kraju, vraća se u obranu Saborskog. O strahotama ratnog zla govori i njegova majka Bare koju sam s dvojicom ljudi posjetio i snimio intervju. Žali što su joj jedinog sina „vratili u komadima“ i što je vidjela njegovo izmasakrirano lice, te ne može izbrisati tu sliku iz glave. Navela je da je Ivica imao predosjećaj da će poginuti. Nakon intervjua bilo joj je drago što smo je saslušali i rekla da osjeća kao da joj je pao kamen sa srca. Roditeljima poginulih branitelja nitko ne može vratiti njihovu djecu i nema toga što može nadoknaditi njihovu bol i gubitak. Zaslužuju svako poštovanje i zahvalu, kao i njihovi sinovi poginuli za Domovinu poput Ivice Matovine.
Njegov bratić Stipe Matovina rođen je 21. 9. 1968. u Saborskom, kao najmlađi od osmero djece oca Dane i majke Mande. Nakon završetka osnovne škole u Saborskom, otišao je u Zagreb gdje je završio srednju školu i zaposlio se u Tvornici parnih kotlova. Početkom rata se priključio MUP-u Republike Hrvatske i vratio u Saborsko, kako bi sudjelovao u obrani rodnog sela. Poginuo je s Ivicom Matovinom i Markom Šebaljom na predjelu koji pripada NP Plitvička jezera, crkveno župi Saborsko, a administrativno općini Plitvička Jezera.
Marko Šebalj iz Lipovače, sin Mihovila i Jelene, rođen je 22. 7. 1970. Bio je s Ivicom Matovinom u “Tigrovima” u Iloku i Erdutu, gdje su 25. 7. 1991. poginula šestorica „Tigrova“ u napadu VBR-ima i minobacačima iz Srbije i raketnom topovnjačom JNA s Dunava. Nakon toga su JNA, domaće srpske snage i Arkanovi četnici iz Srbije okupirali i etnički očistili Erdut od Hrvata, Mađara i ostalog nesrpskog stanovništva te ubili 37 civila, od čega 22 Mađara i 15 Hrvata. Nakon povlačenja „Tigrova“ iz Erduta, Šebalj se također vratio braniti rodni kraj. Jedan je od najmlađih poginulih branitelja na području bivših općina Ogulin, Slunj i Korenica.
S obzirom na stalna granatiranja, pokop trojice poginulih branitelja bio je tri dana poslije pogibije, 9. rujna. Saborsko je nakon prvog minobacačkog napada 5. 8. 1991. ostalo bez župnika u mjestu, pa je pokop trojice branitelja predvodio vlč. Josip Bogović, župnik u Drežnik Gradu, koji se s policijskom pratnjom uspio probiti preko Sertić Poljane u Saborsko. Službu riječi imao je pred razrušenom crkvom čiji je dio krova raznijela granata, a strop crkve je pao po klupama. Druga granata porazbijala je sve prozore župnog stana. Vlč. Bogović je 18 dana kasnije s vlč. Milom Pecićem u Drežnik Gradu predvodio sprovod troje djece poginule u podmuklom granatiranju autokampa Grabovac, od kojih je najmlađi poginuli bio tromjesečni Ivan Špoljarić. Uskoro su vlč. Bogović i vlč. Pecić zarobljeni u Priboju. Prošli su teško mučenje u koreničkom zatvoru, a vlč. Bogović je prošao teško fizičko i psihičko mučenje u nekoliko zatvora i logora, uključujući Batajnicu u Srbiji, dok nije 23. 1. 1992. oslobođen.
Pogibija trojice branitelja Saborskog nije bila posljednja na cesti Saborsko – Poljanak u rujnu 1991. Sredinom rujna su saborčanski policajci nasuprot puta za Vukoviće naišli na dva ubijena čovjeka u prevrnutom vozilu. Plitvički teritorijalci ubili su Hasana i Bilija Ćehića iz Tržačke Raštele, koji su trgovali sa Saborčanima uzimajući drvnu građu i krupnu stoku, a zauzvrat su dostavljali hranu, gorivo i ostale nužne potrepštine. Njihovom smrću, stanje u okruženom Saborskom dodatno se pogoršalo. Nakon zločina u Sertić Poljani 8. 10. 1991., branitelji Saborskog su u listopadu prisiljeni neprijateljskoj kontroli prepustiti Sertić Poljanu i Čorkovu Uvalu, čime je stegnut neprijateljski obruč oko samog naselja Saborsko. Najmanje opasan put iz opkoljenog Saborskog, ali i dalje izuzetno opasan po život, bio je šumski put između neprijateljskih redova kroz Rakovičku uvalu prema Slunju, kao saborčanska verzija „kukuruznog puta spasa“, zemljanog puta koji je spajao Vukovar s teritorijom pod kontrolom HV-a. No, i na tom putu su još u rujnu 1991. zarobljena trojica branitelja Saborskog koji su se uputili za Slunj (Vlado Vuković, Ivica Vuković, Nijaz Porić), a u listopadu trojica branitelja poginula (Nikica Palijan, Mile Pavlić, Milan Rupčić).
Sljedeći sprovodi poginulih u Saborskom obavljani su između dvaju granatiranja, bez prisustva svećenika, kao i članova obitelji izvan okruženog Saborskog. Lijesove je izrađivao Ante Matovina, koji ih je napravio za svoja dva sina Petra i Josu, poginula od avionskog napada 2. 11. 1991., kada su deset dana prije pada mjesta poginula još tri branitelja Saborskog. Zbog stalnih granatiranja, grobar je često morao kopati grob u ležećem položaju. Nekima od poginulih branitelja nitko od članova obitelji nije mogao prisustvovati sprovodu. Trojica branitelja iz Rakovice, pripadnika 58. bataljuna Slunj, poginula su 29. 10. 1991. u Rakovičkoj uvali (šuma Pištenica), na križanju šumskih puteva za Saborsko, Rakovicu i Plaški, u zasjedi neprijatelja iz smjera Močila. S obzirom da je put prema rakovičkom groblju bio pod kontrolom srpskih pobunjenika, privremeno su četiri godine pokopani u Saborskom. To su Nikica Palijan (rođen 22. 12. 1970.), Mile Pavlić (18. 8. 1961.) i Milan Rupčić (2. 9. 1967.). Njihovi lijesovi s posmrtnim ostacima su nakon rata preneseni u Rakovicu.
Ivica i Stipe Matovina i Marko Šebalj prvi su poginuli branitelji Saborskog. Na mjestu njihove pogibije nalazi se spomen-ploča. Nakon ovih pogibija, Novi list 8. rujna 1991. bilježi riječi zapovjednika PS Ogulin Ante Ujevića o braniteljima okruženog Saborskog: „Na njihovom mjestu mnogi bi se predali, ali to nisu obični ljudi, to su heroji. Svi do jednog. Ne možete to ni zamisliti, još takve nisam vidio, srce mi se kida zbog njih.“
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
