Na današnji dan 1993. godine, na području Pavine glave i Krča između Vojnovca i brda Hum, poginula su šestorica branitelja ogulinskog područja, a jedan je smrtno ranjen. Na Pavinoj glavi, izvlačeći ranjenog suborca iz minskog polja, poginuo je zapovjednik voda „Tigrova“ Mate Galović iz Saborskog, a poginuli su i pripadnici „Tigrova“ Josip Jukić, Nikola Šajnović i Zvonimir Štigler te Miroslav Baron od posljedica ranjavanja. Istog dana na Krču, poginuli su pripadnici ogulinskih postrojbi Marijan Lipošćak iz Ogulina i Franjo Grdić iz Zagorja.
Satnika Matu Galovića je predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Hrvatske Franjo Tuđman posmrtno odlikovao Redom kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu. To je najviše odlikovanje Republike Hrvatske koje posmrtno može dobiti poginuli branitelj. S njim su 19. prosinca 1995. posmrtno odlikovani neki od najpoznatijih poginulih heroja Domovinskog rata kao što su zapovjednik bojne „Gromova“ Predrag Matanović i legendarni „lovac na tenkove“ Andrija Andabak. Isto odlikovanje kao Galović, u svibnju 1995. posmrtno su dobili Blago Zadro i Damir Tomljanović „Gavran“. Mate Galović je jedini poginuli branitelj bivše ogulinske općine odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom, a ujedno jedan od tek trojice poginulih branitelja iz Karlovačke županije, uz ratnog pilota „Osvetnika Vukovara“ Miroslava Perisa iz Karlovca (rodom iz Sošica na Žumberku) koji je poginuo 14. 9. 1993. (dan poslije pogibije Galovića) i Josipa Magdića iz Oštarskih Stanova (Rakovica), pripadnika 14. dp Slunj, koji je junački poginuo pokušavajući uništiti tenk podno brda Kurjevac kraj Primišlja drugog dana operacije „Oluja“.
Mate Galović, sin Petra i Jeke, pripadnik 1. gardijske brigade – „Tigrovi“, s prebivalištem u Saborskom, rođen je 29. 7. 1963. u Ogulinu. Školovao se u Saborskom, Plaškom i Zagrebu, a nakon toga radio u Industrogradnji. Dragovoljno je pristupio u redove prvih hrvatskih redarstvenika. Od 80-ak polaznika završenog Prvog tečaja za redarstvenike MUP-a RH, ustrojava se Jedinica za posebne zadatke MUP-a RH „Rakitje“, a Galović je bio pripadnik njene 4. satnije, 3. voda. Bio je jedan od 6 pripadnika JPN MUP-a „Rakitje“ iz ogulinske općine (4 iz Saborskog i 2 iz Ogulina). S njim je bio i pripadnik 3. satnije Mato Brozović iz Ogulina, poginuo 26. 9. 1991., o kojem će biti riječi u kasnijem članku. Njih dvojica su među 26 poginulih branitelja koji su bili pripadnici JPN MUP-a „Rakitje“.
Galovićeva 4. satnija provodila je blokadu vojnih objekata radi sprečavanja izlaska JNA iz vojarni, a sudjelovala je u prvim sukobima u ožujku 1991. u Pakracu i „Krvavom Uskrsu“ na Plitvičkim jezerima. Početkom ožujka su pobunjeni Srbi odbačeni iz središta Pakraca, predala su se 32 pobunjena srpska policajca i vraćen je nadzor nad policijskom postajom. S pročelja zgrade uklonjena je srpska zastava i vraćena zastava Republike Hrvatske.
Za neposredno vođenje akcije na Plitvicama 31. ožujka 1991. pod zapovjedništvom MUP-a RH određen je zapovjednik JPN MUP-a „Rakitje“ Josip Lucić. Nakon dolaska u Drežničko Selište, Galovićeva 4. satnija se spojila s ATJ Lučko. Na čelu kolone bilo je borbeno oklopno vozilo. Pripadnici 1. i 4. satnije „Rakitja“ bili su u prvom autobusu. Kretali su se po gustoj magli s ugašenim svjetlima kada je na njih otvorena vatra. Ranjeno je 9 pripadnika JPN MUP-a „Rakitje“, a 1 teže. Nakon brzog izlaska iz autobusa, otvorili su vatru u smjeru neprijatelja. Pripadnici 1. i 4. satnije kretali su se u smjeru pošte na Plitvicama, odakle je prema njima otvorena vatra. Tada je poginuo Galovićev suborac, pripadnik JPN MUP-a „Rakitje“ Josip Jović, prvi poginuli branitelj u Domovinskom ratu. Jović je bio pripadnik 1. voda 1. satnije „Rakitja“, kao i zapovjednik desetine Ante Tomšić iz Saborskog. U 2. vodu 1. satnije bili su Marko Kovačić iz Saborskog i Josip Stipetić iz Ogulina, a između ostalih i Damir Tomljanović „Gavran“. U 3. satniji bio je Mato Brozović iz Ogulina, a u 5. Milan Žagrović iz Saborskog.
Snage iz Rakitja u svibnju 1991. preuzimaju osiguranje Ljubova. Iz JPN MUP-a „Rakitje“ u svibnju 1991. razvila se 1. A brigada Zbora narodne garde “Tigrovi”. Galović je s „Tigrovima“ prošao ratišta od istoka do juga Hrvatske i postao zapovjednik voda te njegov ratni put ne stane u jedan članak. U „Tigrovima“ je bio s poginulim braniteljima Saborskog Ivicom i Stipom Matovinom i Markom Šebaljom, ranije spomenutim Matom Brozovićem i poginulom braćom Sinišom i Zrinkom Rendulićem iz Oštarija. U „Tigrovima“ je ranjen i njegov pokojni brat Nikola Galović, koji je zadobio 18 gelera u leđima. Njihova majka Jeka Galović pokopala je oba sina i stradalog muža, odrasla je bez oca koji je nestao na Križnom putu, a preživjela je pad Saborskog 12. 11. 1991., kada je bosa uspjela otići kroz šumu do Slunja i Cazina.
Na području Pavine glave (glavice) i Krča između Vajina Vrha, Vojnovca i brda Hum, 13. rujna 1993. poginula su šestorica branitelja te još jedan smrtno ranjen. Dva dana ranije, 11. 9. 1993., u neprijateljskoj zasjedi na Pavinoj glavi poginuo je dozapovjednik 1. bojne 14. dp Slunj, Milenko Begović „Klen“ iz Podmelnice (Slunj), sin Nikole i Kate, rođen 21. 11. 1965. Posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i promaknut u čin pukovnika.
U izvješću zapovjednika 143. brigade, pukovnika Zvonimira Županića, ističe se da je neprijatelj ojačao snage s još 20 tenkova i pristiglim značajnim brojem pripadnika specijalnih snaga te se može očekivati neprijateljski pokušaj zauzimanja Radošića i Pitomog javora, izbijanje u Josipdol i presijecanje ceste Josipdol – Brinje. Nakon što neprijateljske jedinice nenadano probijaju crtu bojišta i miniraju cestovnu komunikaciju, u pomoć je 13. rujna 1993. radi zaposjedanja izgubljenih položaja upućen Interventni vod 1. pb 1. gmtbr („Tigrovi“). U borbama 13. i 14. rujna, snage pod zapovijedanjem OG-1 (1. gbr, 14. dp, 143. br, DB Ogulin) pomiču položaje i kontroliraju Pavinu glavu, Vinogradište, Radošić i Krč.
Dana 13. rujna na Pavinoj glavi, izvlačeći ranjenog kolegu iz minskog polja, gine zapovjednik voda „Tigrova“ Mate Galović. S njim su tog dana na Pavinoj glavi poginula još trojica pripadnika „Tigrova“ Josip Jukić, Nikola Šajnović i Zvonimir Štigler, a od posljedica ranjavanja je 27. 9. 1993. preminuo pripadnik „Tigrova“ Miroslav Baron iz Kutine, rođen 11. 10. 1970. Teže su ranjeni Slavko Kuzmić, Robert Stajnko i Zoran Stojaković.
Zvonimir Štigler, sin Antuna i Anke, rođen je 21. 3. 1963. u Slavonskom Šamcu.
Josip Jukić, sin Ive i Ivke, rođen je 1. 5. 1972. u Zenici, s prebivalištem u Zagrebu.
Nikola Šajnović, sin Stanka i Marije, rođen je 1. 6. 1967. u Novoj Gradiški, s prebivalištem u Zagrebu. Poginuo je od mine.
Istog dana, 13. rujna 1993., prilikom izviđanja u području Krča, poginuli su Marijan Lipošćak i Franjo Grdić, pripadnici Izvidničkog voda 143. brigade predpočinjeni DB Ogulin. Na Krču su tog dana ranjeni Franjo Cindrić, Zoran Blašković i Josip Salopek.
Marijan Lipošćak iz Ogulina, sin Josipa i Rozike, rođen je 22. 9. 1968. u Ogulinu. Bio je pripadnik izvidničke desetine 3. bataljuna 143. brigade HV-a.
Franjo Grdić iz Zagorja, sin Rudolfa i Ane, bio je pripadnik Domobranske bojne Ogulin. Rođen je 24. 8. 1971. u Ogulinu. Početkom ratnih zbivanja, Franjo Grdić zbog nestašice oružja odlazio je nenaoružan na položaj s pripadnicima čete bataljuna „Klek“.
Na području Pavine glave i Krča ukupno su tijekom Domovinskog rata poginula devetorica branitelja. Neka im je vječna slava i hvala!
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
