U srijedu, 14. listopada, u organizaciji udruge „Veterani policije Josipdol-Tounj 90./91.“, u blizini željezničke postaje u Oštarijama otkriven je spomenik poginulom hrvatskom branitelju i „Prvom hrvatskom redarstveniku“ Darku Brletiću, koji je poginuo 14. listopada 1991. od neprijateljskog minsko-eksplozivnog sredstva prilikom ulaska u vojarnu u Oštarijama.
Darko Brletić, pripadnik Policijske postaje Ogulin, sin Mate i Marije, rođen je 16. listopada 1965. u Ogulinu, s prebivalištem u Tounju. Jedan je od policajaca koji su u prvim mjesecima Domovinskog rata stali u obranu Hrvatske. Bio je na položajima na području Kamenice. Poginuo je u dobi od 25 godina, dva dana prije 26. rođendana.
U akcijama deblokada i zauzimanja vojarni na ogulinskom području sudjelovali su i pripadnici dobrovoljačkih odreda Narodne zaštite, čiji je zapovjednik i jedan od glavnih organizatora bio Dragan Luketić iz Ogulina (1. 1. 1947. – 23. 11. 1993.). Početkom stvaranja neovisne Republike Hrvatske i početkom Domovinskog rata, uključio se u obranu Hrvatske i općine Ogulin. Bio je sudionik osnivanja bataljuna Klek ZNG-a RH, član Kriznog štaba općine Ogulin, te od veljače 1992. godine zapovjednik Domobranske bojne Ogulin. Obnašao je i mnoge civilne dužnosti kao predsjednik Mjesnog odbora Žegar – Podvrh, predsjednik Udruženja obrtnika, član Gradskog vijeća, predsjednik Nogometnog kluba Dobra, a u trenutku smrti bio je satnik, zapovjednik Domobranske bojne Ogulin, predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice grada Ogulina i potpredsjednik ogulinskog gradskog vijeća. Smrt od posljedica srčanog udara ga je zadesila prerano, 23. 11. 1993., u dobi od 46 godina. Odlukom predsjednika Franje Tuđmana od 24. 12. 1996., Dragan (sin Antonov) Luketić, pukovnik, posmrtno je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. Istom odlukom odlikovani su i Zvonimir Štigler i Nikola Šajnović, pripadnici 1. gardijske brigade poginuli 13. 9. 1993. na Pavinoj glavi između Josipdola i Plaškog. Za izuzetan doprinos u formiranju Narodne zaštite bivše općine Ogulin, Prve domobranske bojne, te za naročite zasluge u obrani Grada Ogulina tijekom Domovinskog rata, Grad Ogulin je Draganu Luketiću 2003. godine posthumno dodijelio priznanje za životno djelo
Luketić je bio zapovjednik odreda Narodne zaštite ogulinske općine, u početku nenaoružanih, a kasnije i oružanih, a dozapovjednik je bio Josip Ceranić. Luketićev dom bio je mjesto koordinacije svih zapovjednika odreda Narodne zaštite po mjesnim zajednicama bivše općine. Upis građana u nenaoružane dobrovoljačke odrede Narodne zaštite organiziran je 4. i 5 svibnja 1991. U 18 mjesnih zajednica tada je upisano 3820 ljudi starosti od 18 do 60 godina. Pristupilo se organiziranju osiguranja u mjesnim zajednicama ogulinske općine kroz seoske straže. Pripadnici Narodne zaštite su sami te u zajedništvu s pripadnicima MUP-a osiguravali objekte od vitalne važnosti kao što su vodospremišta, trafostanice, brane, HE Gojak, PKS Sloboda, svi prilazi Ogulinu, te mostovi i objekti javne namjene u općini Ogulin. Po mjesnim zajednicama su pripremili razne zapreke, barikade i čelične ježeve. Vršila se nabava i izrada minsko-eksplozivnih naprava. Kroz Odrede Narodne zaštite bivše općine Ogulin prošlo je do 6000 ljudi, što je bio temelj za formiranje ogulinskih postrojbi (bataljuna ZNG Klek, 143. brigade HV, Domobranske bojne Ogulin).
Nakon prvog napada na Josipdol, dragovoljci NZ-a zajedno s postrojbama MUP–a i bataljuna Klek ZNG-a, sudjeluju u prvim ratnim operacijama 22. 7. 1991. kod Cerovnika i Josipdola. Dragovoljci odreda NZ sudjelovali su s pripadnicima MUP-a i ZNG–a u vojnim operacijama kod Tržića i Kamenice u razdoblju od sredine kolovoza do sredine rujna 1991. godine. Tijekom rujna i listopada, sudjelovali su u držanju crte bojišnice te osvajanju vojarni u sv. Petru, Ogulinu i Skradniku. Do kraja 1991. i početkom 1992. popunili su redove 143. brigade. Dio pripadnika NZ-a krajem veljače 1992. prešao je u prvu domobransku bojnu u Ogulinu, a struktura NZ-a ugasila se do kraja ljeta 1992. godine. Narodna zaštita općine Ogulin i njen zapovjednik Dragan Luketić dobili su pisanu Pohvalu Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Franje Tuđmana.
Na popisima poginulih, ubijenih i nestalih pripadnika Narodne zaštite nalazi se njih 15 iz tadašnje ogulinske općine. To su Milan (Pave) Bićanić (Saborsko, 3. 7. 1927. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Nikola (Mile) Bićanić (Saborsko, 17. 2. 1928. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Petar (Josip) Bićanić (Saborsko, 13. 10. 1935. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Milan (Dane) Gašparović (Modruš, 22. 3. 1932. – Modruš, 28. 9. 1991.), Ivan (Dane) Luketić (Cerovnik, 16. 6. 1950. – nestao 12. 11. 1991. u Saborskom), Ivan (Ante) Matovina (Saborsko, 28. 8. 1930. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Dražen (Nikola) Mihalić (rođen u Karlovcu 4. 4. 1968., s prebivalištem u Kukači – nestao 7. 12. 1991. u Kamenici), Ivica (Petar) Pavličić (Ogulin, 2. 10. 1952. – Gojak, 14. 11. 1991.), Milan (Dragan) Sabljak (Ogulin, 9. 10. 1974. – Modruš, 16. 9. 1991.), Joso (Mate) Štrk (Saborsko, 19. 1. 1934. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Jure (Mate) Štrk (Saborsko, 3. 2. 1931. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Ivan (Nikola) Vrbanić (Otok na Dobri, 23. 9. 1962. – Bosiljevo, 13. 1. 1992.), Ivan (Mate) Vuković (Saborsko, 1. 9. 1931. – Saborsko, 12. 11. 1991.), Jure (Bare) Vuković (Saborsko, 30. 6. 1930. – Saborsko, 12. 11. 1991.) i Petar (Martin) Vuković (Saborsko, 11. 7. 1932. – Saborsko, 12. 11. 1991.).
Spomenuti Ivan Luketić, sin Dane, rođen 1950. u Cerovniku, a nestao u Saborskom nakon okupacije mjesta 12. 11. 1991., brat je poginulog branitelja Vlade Luketića, sina Dane i Zorke. Vlado Luketić bio je pripadnik Domobranske bojne Ogulin. Rođen je 13. 5. 1959. u Cerovniku (Luketići), a poginuo je 6. 6. 1993.
Spomenuti Joso i Jure/Juraj Štrk su braća poginula na dan pada Saborskog, 12. 11. 1991. Joso je junački poginuo, odbivši predaju skupa s poginulom braćom Antom i Darkom Dumenčićem te njihovim bratićem Ivicom Dumenčićem. Oni su na šumskom terenu prvi naletjeli na mnogostruko brojnije napadače iz smjera Ličke Jesenice. Njihova tijela pronađena su poslije rata u masovnoj grobnici Borik, a nedaleko i tijelo Ante Dumenčića bez lubanje. Prema jednoj izjavi, ubijeni Joso Štrk (1934. godište) se u šumskom predjelu nenaoružan našao oči u oči s neprijateljskim vojnicima, a sa sobom je imao amper (kantu) kojim je počeo lupati u zemlju i tako uzbunio ostale, vičući: „Ubijte me, ne predajem se!“. Nakon toga je stradao.
Njegov brat Jure Štrk vodi se kao nestala osoba, a na dan pada Saborskog zarobljen je i strijeljan u ulici Varoš skupa s Milanom, Nikolom i Petrom Bićanićem, Ivanom Vukovićem i dvojicom Jure Vukovića. Istog dana ubijeni su i ranije spomenuti Ivan Matovina i Petar Vuković te pripadnici Ratne jedinice Saborsko Mate Špehar i Slavko Sertić. Većina tijela pronađena je poslije rata u masovnoj grobnici Popov šanac, kraj župnog dvora. Ukupno je nakon pada Saborskog ubijeno i nestalo 40 mještana, od kojih se 8 vodi nestalima. Počinitelji ovih zločina nisu proveli ni dana u zatvoru za svoja nedjela.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
