Na Dušni dan, 2. studenoga 1991., poginula su petorica branitelja Saborskog, među kojima braća Petar i Joso Matovina, a 7 ih je teško ranjeno. Petorica poginulih ističu se svojim herojstvom, a među njima dotad više puta ranjavani Petar Matovina, u hrvatskoj javnosti nepoznati heroj Domovinskog rata koji se premda teško ranjen, nezaliječen vratio iz bihaćke bolnice u obranu Saborskog, gdje je poginuo sa svojim bratom Josom i još trojicom branitelja.
Toga dana su tri MIG-a 21, tenkovi i pješaci napali Kuselj iz smjera Čorkove uvale i Sertić Poljane. Napad je odbijen uz velike žrtve. Helikopteri JNA izvlačili su poginule i ranjene teritorijalce, a neprijateljske snage se s tenkovima povlačile iz Previje u Čorkovu Uvalu i obarale trupce praveći barikade u strahu da branitelji ne krenu prema njima.
U dotad najtežem napadu na Saborsko, borbenim djelovanjem dva aviona na Kuselju, iste sekunde ginu braća Petar i Joso Matovina, Milan Čorak i Marko Krizmanić. Ante Kovačić je pogođen teškim tenkovskim mitraljezom i iskrvario ocu na rukama. Teško ranjene sanira dr. Josip Zorko, a branitelji ih pješice šumom kroz neprijateljske redove odnose na nosilima do ambulante u Slunju i dalje u Bihać.
Petar Matovina, sin Ante i Kate, rođen je 25. 6. 1964. u Saborskom (Biljevina). Školovao se u Saborskom, Plaškom i Ogulinu. Uoči rata je radio kao vozač autobusa u Autotransu Rijeka. Vozeći autobus na relaciji od Ogulina do Saborskog, u Vojnovcu kod rampe su ga u ljeto 1991. zaustavili i pretukli pripadnici Martićeve milicije, te mu zaprijetili da će ga objesiti ako još jednom prođe.
Stare žene su pretresali i prijetilo im se. Nastojalo se prestrašiti ljude da više ne putuju i ne prolaze tim područjem. Istog dana su Matovinu zaustavili u Ličkoj Jesenici i tražili od njega da pokaže modrice „da vide kako tuku braća četnici“. Putnike iz Saborskog su tražili osobne (lične), pretresali torbe i vrećice, čiji su sadržaj istresali na pod i onda im naređivali da to pokupe. Petar Matovina je poginuo 25 dana nakon teškog ranjavanja, poslije samoinicijativnog povratka iz bolnice u obranu rodnog sela, u dobi od 27 godina kao pripadnik MUP-a RH – Ratna jedinica Saborsko.
Njegov stariji brat Joso Matovina rođen je 1. 1. 1963. u Saborskom. Njihova hrabra majka Kata Matovina, rođena Vuković u izumrlom Ravnom Lugu (Saborsko), pokopala je tri sina i muža. Iz iste obitelji Matovina su u poraću Drugog svjetskog rata nestala petorica braće (djed poginule braće Matovina i 4 strica). Sprovodi poginulih u Saborskom od rujna 1991. obavljani su između dvaju granatiranja. Otac Petra i Jose, Ante Matovina, izrađivao je lijesove, a morao ih je napraviti za svoja dva sina. Joso Matovina se školovao u Saborskom, Plaškom i Zagrebu. Bio je građevinske struke i radio u Izgradnji Ogulin. Živio je u Saborskom i putovao na posao u Ogulin. Početkom rata se pridružio policiji. Bio je zapovjednik voda Biljevina Ratne jedinice Saborsko. Poginuo je u dobi od 28 godina kao pripadnik MUP-a RH – Ratna jedinica Saborsko. Bio je oženjen i otac troje djece.
U svojim iznimno vrijednim i nadahnutim ratnim sjećanjima „Saborsko u paklu rata“, prvotno objavljenim na blogu Večernjeg lista, a posljednji dio na Saborsko.net, pokojni branitelj Petar Grdić „Maćan“ piše da je Petar Matovina pokazivao nevjerojatnu hrabrost: „Jednom je tako u trku pucao ravno na četnike i pritom se glasno derao, što je četničkim kukavicama ledilo krv u žilama i rezultiralo njihovom bežanijom. Meni je osobno ulijevao toliku hrabrost da sam s njim bio spreman otići ravno u pakao, bez brige da će me ostaviti dok god je živ. Jednom sam mu savjetovao da ne čini takve pothvate jer sam se bojao da će ga pogoditi – čovjek njegovih kvaliteta bio nam je prijeko potreban. Na to mi je odgovorio: Ne plaši se, rođo, neće mene metak.“
Matovina je u manjoj grupi branitelja koja je odlazi na proboj između neprijateljskih redova preko Kapele u Lipice, pa u Ogulin po streljivo te se vraća istim putem u Saborsko. Do njihovog povratka je neprijatelj mogao probiti liniju obrane, koju je tada branio manji broj policajaca i mještana. No, bez streljiva bi branitelji i mještani morali krenuti u proboj. Zahvaljujući Mati i Slavku Kovačiću (poginut će od mine) iz Zavičajnog kluba Saborčana u Zagrebu, dobivaju nekoliko sanduka bombi i streljiva koje na leđima nose preko Kapele u Saborsko, skupa s nešto streljiva i dva karabina dobivenih od ogulinske PS. Od nje su ranije trojica branitelja dobili komplet za mitraljez, oružja i streljiva u težini oko 120 kg koje su prenijeli na isti način. Žene streljivo preuzimaju i dopremaju braniteljima od rova do rova. Stiglo je u zadnji čas, jer branitelji nisu više imali s čim uzvratiti vatru. Zavičajni klub okuplja iseljene Saborčane koji žele nabaviti oružje, probiti se u Saborsko i pojačati obranu.
Grdić „Maćan“ se prisjeća: „Nama Saborčanima bilo je prilično neobično gledati ljude u Ogulinu kako na terasama bezbrižno ispijaju kave i raspravljaju o situaciji u Hrvatskoj. (…) Zapovjednici su nas potom okupili u jednom od ureda i, hvaleći naše podvige, počeli nas častiti viskijem. Stvorili su se i novinari riječkog Novog lista, koji su nas fotografirali i zamolili da krenu s nama i napišu priču. Odbili smo ih jer nam nije bilo do slikanja, niti nam je bilo do „slave“ (…) Na kraju nam se obratio zapovjednik: „Ovo je naš plan kako vam pomoći. Ovim putem kojim ste vi došli izvedite narod i stoku, a mi ćemo vas zbrinuti ovdje u Ogulinu.“ Na te njegove riječi Petar Matovina skoči kao ošinut i kaže: „To vi nama nudite predaju? Hvala vam na takvoj pomoći, ali mi ćemo se sami braniti! Idemo, dečki, ovdje više nemamo što tražiti!“
Na povratku prolaze pored vojarne u L. Jesenici. Nedugo zatim čuju buku automobila. Petar Matovina je dovoljno blizu da prepozna automobil otet katoličkom svećeniku sa slunjskog područja, a u njemu petoricu naoružanih neprijateljskih vojnika, na koje ne puca da ne ugrozi povratak u Saborsko, nakon kojega vrše popunu streljiva. Idućih dana, Petar odlučuje da se ode u dubinu četničkog teritorija i pokuša likvidirati posadu minobacača. Kada dolaze do isturenog zaselka u L. Jesenici, čuju kako mine padaju po Saborskom. Grdić se prisjeća: „Kroz žbunje smo mogli čuti razgovor dvojice naših komšija civila. Jedan od njih reče: „Al’ dobro naši danas đeljaju po Saborskom!“ Pogledao sam Petra, kojem su se mišići lica zgrčili od ljutnje, i rekao je: „Idemo dalje prema minobacačima.“ U jednom trenutku primijetili su nas četnici iz rova te otvorili vatru. Uzvratili smo, ali bili smo prisiljeni povući se neobavljenog posla. (…) Jedne noći, četnici su nam se približili na 20-ak metara i otvorili vatru. (…) Petar je, po običaju, uzeo bren u ruke i ričući zapucao prema četnicima.“
Nakon tih okršaja opet ostaju pri kraju sa streljivom, u prosjeku po dva šaržera po branitelju. Dogovore se štedjeti svaki metak, kako bi u slučaju neprijateljskog prodora mogli izvući narod. Dolazi im kurir iz rakovičkog kraja te prenosi molbu zapovjednika Panića da povedu grupu preko Kapele po oružje i streljivo, što pristaju bez razmišljanja. Devetorica povedu grupu od 24 gotovo nenaoružana dragovoljca iz rakovičko-drežničkog kraja koji sa sobom imaju tek nekoliko ručnih bombi kućne izrade i nekoliko pušaka napravljenih od bešavnih cijevi. Grdić piše: „Petar mi je prišapnuo da je u Stajnici stacionirana grupa od 130 Saborčana s vozilima punim hrane i opreme. (…) Naš slučajni dolazak preko Kapele pokazao se punim pogotkom: većina tih ljudi do jučer je radila u tvornicama i nije imala ratnog iskustva, a naše poznavanje Kapele i četničkih zasjeda bit će presudno za uspjeh probijanja obruča i prolaska konvoja od 12 vozila s hranom i opremom.“
Naime, nakon što je formiran, u noći 24./25. 9. 1991., iz vojarne na Črnomercu kreće konvoj preko Stajnice, Lipica, Glibodola i makadamske ceste prema Saborskom iznad vojarne u L. Jesenici. Na punktu Križ Kapela zarobljeno je devet pripadnika TO Plaški, među kojima obavještajni oficir i načelnik Štaba TO Plaški potpukovnik Milan Boca, a čelnik pobunjenih Plaščana Nikola Medaković uspijeva pobjeći, iako ga je jedan branitelj imao na ciljniku. Grdić se prisjeća tog zarobljavanja i povratka: „Petar Matovina s jednom rukom drži šarca, a drugom mota redenik i viče: Četnici, stigli su Saborčani! (…) Svi smo znali da je ova akcija bitno pridonijela daljnjoj obrani Saborskog i rakovičko-drežničkog kraja. Situacija je bila znatno bolja – imali smo dovoljno streljiva, hrane (…) Ulaskom u Kuselj zapucali smo od veselja, a na čelu kolone razvili hrvatski barjak. Narod je izlazio iz šume, u suzama, i slavio s nama. Zarobljene četnike smjestili smo u policiju. Pružili smo im bolju skrb nego što bi njihovi dali njima. Na stolu su imali cigare i rakiju, dobili su čak i juhu. Govorili su da su očekivali da ćemo ih peći na ražnju, a dobili su gotovo restoransku uslugu.“ Zapovjednici Marko Krizmanić i Luka Hodak ne dopuštaju zlostavljanje zarobljenika koji dobivaju i kavu, cigarete, alkoholna pića, ručak i večeru, dok su zarobljeni hrvatski branitelji i svećenici izloženi fizičkom i psihičkom mučenju.
S konvojem u Saborsko stižu brašno, ulje, šećer, lijekovi, mine, streljivo i oružje. Dio naoružanja i streljiva namijenjen za branitelje slunjske općine preuzima grupa iz Drežnik Grada. Devetorica zarobljenih pripadnika TO Plaški razmijenjeni su 29. 9. za trojicu Hrvata: Nikolu Sertića (umrijet će u bihaćkoj bolnici, podlegavši ranama zadobivenim u obrani), Stipu Kukuruzovića (ubit će ga agresori na pragu kuće u Vagancu) i Danu Hodaka. Za vrijeme pregovora, u Rakovičkoj uvali zarobljena su tri pripadnika Ratne jedinice Saborsko. Prebačeni su u Plaški, pa u Korenicu i koncentracijski logor Manjaču. Srpski pregovarači prešutjeli su to zarobljavanje hrvatskih branitelja, za koje su Saborčani saznali tek nakon razmjene.
U napadu minobacačima na Kuselj, ranjen je 10-godišnji dječak, a veća skupina pripadnika TO Plitvice ulazi 8. 10. 1991. u Sertić Poljanu i ubila dvije starice, a stanovnici se povlače u Saborsko. Zapovjednik Marko Krizmanić formira grupu od 50 branitelja s ciljem oslobođenja prometnice i protjerivanja teritorijalaca koji su postavili zasjedu. U žestokom okršaju ranjena su četiri branitelja i prebačena u Slunj, odakle su prevezeni u bihaćku bolnicu, gdje će od zadobivenih rana umrijeti nedavno razmijenjeni Nikola Sertić. TO Plitvice imala je puno veće gubitke. Poginulo je pet njenih pripadnika, čija je tijela kraj ceste JNA pokupila tek treći dan nakon bitke. Poginuo je i komandir voda TO Plitvice Boro Hajduković, kod kojeg je pronađena karta s ucrtanim smjerovima napada prema Ogulinu i Slunju te svim izvorima pitke vode, što implicira na planove okupacije Ogulina i Slunja te trovanja izvora.
Među teško ranjenima u tom okršaju bio je i Petar Matovina. Grdić se prisjeća: „Zasjedu uočavamo na vrijeme i dolazi do žestokog obračuna. Petar, po svom ustaljenom receptu, mitraljezom krči put pred sobom, bez imalo straha. (…) Vidjevši kakvim žarom branitelji uzvraćaju, četnici panično bježe i skaču u provaliju, ostavljajući mrtve i oružje. (…) Petar je pogođen u lijevu stranu prsnog koša; nekoliko metaka pogodilo ga je i u tjeme lubanje, otkinuvši dio uha. U naletu prema četnicima ostao je bez municije, pa ga je četnik pogodio rafalom, ali ga nije uspio dokrajčiti – Petar je pištoljem spriječio neprijatelja da mu se približi i sam se izvukao. (…) Prilazim ranjenom Petru i pokušavam naći riječi utjehe, no on kao da ne osjeća bol. Umjesto brige za sebe, traži da dobro pazimo na liniju prema Plitvicama, jer je od umirućeg četnika saznao da spremaju sveopću ofenzivu. Ne mogu vjerovati koliko ovaj čovjek ima snage i energije, čak ni u najtežim trenucima ne misli na sebe, nego na obranu mjesta.
Ranjenike moramo prevesti do Slunja šumskim putevima uz vojni poligon. Jedna grupa ide naprijed kamionom s dva mitraljeza, iza njih ambulantno vozilo s ranjenicima. U Slunj stižemo bez zasjeda i predajemo ranjenike medicinskom osoblju. Duboko u sebi žalim za ovim ljudima, posebno za Petrom – nenadoknadivim braniteljem Saborskog. (…) Nakon što je s teškim ranama prebačen u bihaćku bolnicu, nakon dvadesetak dana liječenja pobjegao je i vratio se braniti rodnu grudu. Jednog jutra pojavio se pred kućom mojeg ujaka u Saborskom i, na moje zaprepaštenje, izvukao dvije bombe, bacio ih na zemlju i rekao: „Vidiš da meni metak ništa ne može.“
Nakon što smo se bratski izgrlili, rekao mi je da žuri jer su oko Kuselja primijećeni pokreti četničkih izviđača te da ide s grupom provjeriti o čemu se radi. Ovo je ujedno bio i moj oproštaj s ovim herojem, jer će sljedećeg dana poginuti zajedno s bratom Josom i trojicom također neprikosnovenih heroja.“
Toga 2. 11., osvanuo je prekrasan, sunčan dan. Iz smjera Čorkove uvale čulo se brujanje tenkovskih motora i zvuk motornih pila koje uklanjaju prepreke što su ih branitelji ranije postavili preko ceste, kako bi u slučaju napada dobili vremena organizirati se i zaustaviti agresora. S Previje na Kuselj kreće žestoki minobacački napad te tenkovi. Jedan MIG-21 raketira Donje selo i crkvu sa srednjovjekovnom lađom na groblju, a druga dva Kuselj. Jedna grupa branitelja kreće od Antelina žliba prema vrhu Titre, druga prema Previji, a treća na Špejarske lugove.
Grdić piše o pogibiji herojske braće Matovina i ostalih heroja: „Petar i Joso, kao i nebrojeno puta dotad, organiziraju branitelje i spremaju se udariti ravno na njih prije nego što uklone prepreke. Još dvije grupe hrabrih branitelja kreću prema brdu Titra s namjerom da neprijatelja udare s boka i leđa. Stoljetne šume omogućuju im da se prikradu na desetak metara, dok neprijatelj minobacačima tuče po Kuselju.
Petar i Joso objašnjavaju grupi kojim pravcem i na koji način će djelovati i u tom trenutku MIG-21 zasipa ih snopom raketa. Došao je niotkuda, nečujan i podmuklo ubojit. Ovdje se gase životi četvorice heroja, a sedam ih biva teško ranjeno. Krv teče cestom u potocima, a jauci ranjenih paraju šume.
Tenkovi prelaze prepreke i izlaze na livade u Kuselju, dok topovima i teškim mitraljezima gađaju kuću po kuću. Ranjenicima nema tko pomoći i spremaju se na najgore – pasti živi u ruke zvijerima. Većina grčevito stišće bombu, spremna oduzeti si život kako bi izbjegla mučenje.
Ante Kovačić nalazi se u isturenom rovu prema tenkovima i, svjestan da bi njihov prolazak značio masakr, udara po njima Browning mitraljezom. Mitraljez u jednom trenutku zataji te se on pokuša prebaciti u sljedeći rov do „šarca“. Na rovu ga pogađa teški tenkovski mitraljez i otkida mu nogu do kuka. Pada u rov, a njegov otac, pod kišom metaka i granata, uspijeva doći
do njega. U tim trenucima dvije grupe koje su krenule neprijatelju iza leđa otvaraju ubitačnu vatru po pozadini, koja se upravo spremala krenuti čistiti osvojeni teren. Branitelji dobivaju dodatni motiv jer su, pritajeni, čuli četničke razgovore o tome kako će, kad uđu, klati, paliti i silovati. Čuju ranjenog kapetana kako panično poziva tenkove da ga spase jer su mu naši s boka i leđa. Tenkovi se počinju povlačiti bojeći se odsijecanja i zarobljavanja. Ovo daje nadu Antinom ocu, no Ante, iskrvarivši, zagrabi rukama zemlju i umre ocu na rukama.
Četnička bratija u panici se povlači prema Čorkovoj uvali i ruši prepreke za sobom. Rane ranjenika su stravične: jednom je geler odnio gotovo cijelo lice, drugomu je umalo prerezao vrat i polomio mu obje noge i ruku… Ne treba dalje ni nabrajati.
Sreća u nesreći bila je što je istim konvojem u Saborsko stigao dragovoljac, kirurg dr. Zorko iz Ogulina. Nadljudskim naporima sanira sve ranjenike i spašava im živote. Ranjenici se potom prebacuju našim spasiocima u Rakovačku uvalu, odakle ih hrabri ljudi, na rukama, kroz četničke redove prenose do Slunja, udaljenog satima hoda.“
Branitelji ih odnose na nosilima do ambulante u Slunju i dalje u Bihać. Najteže ranjeni Stipe Matovina obliven je krvlju, bez nosa, slomljenih zuba, a komad kože i mesa s lica visi preko grudnog koša. Ivici Grdiću geler je probio oko i zaustavio se u mozgu. Robert Matovina ima prelomljenu ruku, Slavko Čorak je ranjen u vrat i noge, Joso Matovina u trbuh, Ante Conjar u noge. Dr. Zorko isprva smatra da Stipi Matovini nema pomoći, jer mu se vidi mozak. Srećom, nije riječ o mozgu, već mu se vidi dio lubanje. Dok ga nose, opet se pojave avioni. Granata pada u obližnju njivu, a njih zasipa zemljom. Uspijevaju se dovući do podruma…
Grdić se prisjeća: „Govore da je među mrtvima i Mladen, no ja u pojasu jednog od poginulih primjećujem gelerima izrešetani pištolj „Mauser“ koji je nosio Marko Krizmanić. Leš je imao potpuno odsječenu glavu i tako potvrđujemo identitet. Teška tuga uvukla se u srce, a miris smrti i krvi u nosnice svakome od nas dok, pod okriljem noći, sahranjujemo ove neprikosnovene heroje. Četnici, svjesni da su nam nanijeli gubitke, nadlijeću mjesto avionima u brišućem letu, očekujući sahranu i želeći nas ubiti što više. Prokleti bili: kao da su birali baš one s najvećom hrabrošću i najboljim ljudskim osobinama. Kasnije će se pokazati da nam njihova udarna šaka nenadoknadivo nedostaje.
Počivajte u miru, nikad prežaljeni i neumorni hrvatski ratnici.
Ne klonemo duhom, nego krstarimo šumom u potrazi za napadačima i uvjeravamo se u razmjere njihovih gubitaka. O tome svjedoči ostavljena oprema, dijelovi naoružanja, osobni predmeti i sanitetski materijal korišten u krpanju njihovih rana. Nad Saborsko se nadvilo sumorno sivilo, kao znak da patnja, krv, smrt i suze tek slijede. I doista će se dogoditi: krvoloci neće odustati i sav bijes te moć oružja iskalit će deset dana kasnije.“
Ante Kovačić, sin Mate i Ane, rođen je 15. 2. 1960. u Saborskom, s prebivalištem u Zagrebu. Poginuo je u dobi od 31 godine kao pripadnik MUP-a RH – Ratna jedinica Saborsko. Bio je prvi zapovjednik voda Kuselj Ratne jedinice Saborsko. U vrijeme obrane Saborskog imao je predosjećaj da će selo pasti i da će sve biti spaljeno pa je rekao da mu je žao njegovih Saborčana koji će izgubiti svoje kuće i imanja, a on bar ima svoju nekretninu u Zagrebu, odakle je došao braniti rodno selo. Došao je s konvojem koji se probio krajem rujna. Bio je oženjen i otac jednog sina.
Milan Čorak, sin Tome i Marije, rođen je 8. 4. 1961. u Saborskom, u izumrlom zaselku Čorkova Uvala na 870 m nadmorske visine, podno istoimene prašume u sastavu NP Plitvička jezera. (Nenaseljena od rata 1991. kada Nikola Čorak gine od mine.) Milan Čorak je osnovnu školu završio na Plitvicama, a srednju školu za vozača u Korenici. Radio je na Plitvicama kao vozač, oženio se i imao troje djece. U rujnu 1991. napušta posao na Plitvicama i dolazi u Saborsko (zaselak Kuselj) u kuću kod roditelja, te se uključuje u obranu Saborskog. Poginuo je kao pripadnik MUP-a RH – Ratna jedinica Saborsko u dobi od 30 godina.
Marko Krizmanić, sin Ivana i Marije, rođen je 6. 8. 1959. u Saborskom, gdje je živio. Bio je građevinske struke i radio u Izgradnji Ogulin, skupa s Josom Matovinom. Poginuo je kao pripadnik MUP-a RH – Ratna jedinica Saborsko u dobi od 32 godine.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
