Poginuli branitelji Saborskog nisu poznati hrvatskoj javnosti, te ostaje dojam da njihova žrtva i herojstvo nisu dovoljno cijenjeni, a nijedan osim Mate Galovića nije posmrtno dobio zasluženo odlikovanje. U čast poginule braće Petra i Jose Matovine, jedna ulica u Korenici zove se Ulica braće Matovina. U spomen na žrtvu i stradanje Saborskog, ime su dobile Saborčanska ulica u Ogulinu (u dokumentima Sabora u Narodnim novinama 1993. pogrešno navođena kao Samoborščanska), Saborčanska ulica u Plaškom (2005. privremeno preimenovana u Ulicu Save Kosanovića) te Saborska ulica u zagrebačkom kvartu Dubrava (do 1992. Zlatiborska), za koju se pogrešno misli da se zove po Saboru.
Nakon proglašenja tzv. SAO Krajine u Kninu, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o izdvajanju područja mjesnih zajednica Plaški, Vojnovac, Janja Gora, Blata i Lička Jesenica iz općine Ogulin i pripajanje općini Titova Korenica. Referendum je održan 30. 12. 1990., a njime su navedene mjesne zajednice izglasale ulazak u sastav tzv. SAO Krajine. No, one su od ostatka tzv. SAO Krajine bile odvojene mjesnom zajednicom Saborsko, čiji se stanovnici nisu odazvali na referendum. Prva žrtva u Domovinskom ratu pala je na Plitvicama na „krvavi Uskrs“ 1991. godine. Pobunjeničke općinske vlasti T. Korenice 26. 3. 1991. donose odluku o proglašenju Nacionalnog parka Plitvička jezera javnim poduzećem i pripajanju tzv. SAO Krajini, na što su se pobunili radnici nacionalnog parka. Ta odluka donesena je usprkos tome što se teritorij nacionalnog parka između ostalog, protezao i na područje općine Ogulin (Saborsko). Nakon toga milicija SAO Krajine 28. 3. zauzima Plitvice i nasilno provodi odluku o pripajanju SAO Krajini. Hrvatske vlasti reagiraju slanjem specijalnih postrojbi policije, koje su 31. 3. razbile barikade, potjerale najveći dio pobunjenika, a njih 29 uhitile. Područje Plitvica potom zauzima JNA, koja ondje uspostavlja tzv. „tampon-zonu” između sukobljenih strana.
Nikola Sertić iz Sertić Poljane, sin Jure, rođen 15. 10. 1940., bivši rukovoditelj u Nacionalnom parku Plitvička jezera i direktor „Likagrafa”, poginuli je branitelj Saborskog. Sertić Poljana je u sastavu općine Plitvička Jezera, a u upravnom crkvenom području pripada župi Saborsko u ogulinskom dekanatu. Zbog navedenih događaja i pod pritiskom srpskih ekstremista, Sertić je odlučio napustiti posao i stan u plitvičkom naselju Mukinje i preseliti sa suprugom i sinom. Upravo kad su namjeravali napustiti Mukinje, 4. 8. 1991. zaustavlja ga korenička milicija i odvozi u zatvor, a namještaj i druga imovina s kamiona je razgrabljena. U koreničkom zatvoru ga fizički i psihički zlostavljaju. Pomaže mu predratni prijatelj dr. Dušan Žigić, koji mu krišom donosi i cigarete (I. Strižić: Zločin bez kazne, 2010). „Večernji list“ 27. 9. 1991. piše da je sudbina privrednika Nikole Sertića još nepoznata i već dva mjeseca navodno boravi u koreničkom zatvoru.
Nadu u razmjenu donosi mu saznanje da su branitelji Saborskog zarobili devetoricu pripadnika TO Plaški. Razmijenjeni su 29. 9. po načelu „svi za sve“ upravo za Nikolu Sertića (umrijet će u bihaćkoj bolnici, podlegavši ranama zadobivenim u obrani), Stipu Kukuruzovića (ubit će ga agresori na pragu kuće u Vagancu) i Danu Hodaka iz Drežnik Grada. Prilikom pregovora o razmjeni, predočeno je Sertićevo pismo u kojem navodi da se s Kukuruzovićem nalazi u koreničkom zatvoru, te su doznali da su u Saborskom zainteresirani da ih razmjene. Zahvaljuje ako prihvate razmjenu te šalje pozdrav i traži pomoć od svog nećaka u Saborskom. Razmjeni u predjelu Klanac prisustvuju zapovjednici Marko Krizmanić i Luka Hodak te Joso Sabljak, a na drugoj strani predsjednik MZ L. Jesenica Mihajlo Knežević, Banja Čikara i Sava Malbaša. U pregovorima je hrvatskoj strani prešućeno da su u međuvremenu u Rakovičkoj uvali zarobljeni policajac PI Saborsko Vlado Vuković, Ivica Vuković i Nijaz Porić, pripadnici Ratne jedinice Saborsko. Prebačeni su u Plaški, Korenicu pa u koncentracijski logor Manjača kraj Banje Luke. 50-godišnji Sertić je zarobljen kao civil, a nakon razmjene stupa u redove Ratne jedinice Saborsko.
Na dan 8. 10. 1991., kada Hrvatski sabor raskida državnopravne veze RH sa SFRJ, plitvički teritorijalci ulaze u Sertić Poljanu i ubijaju Anu i Ankicu Sertić. Preostali stanovnici se povlače u Saborsko, odakle zatim kreće grupa od 50 branitelja s ciljem oslobođenja prometnice i protjerivanja teritorijalaca koji su postavili zasjedu. Odmah je okupljena udarna grupa, a za vodiča se javlja razmijenjeni Nikola Sertić, koji poznaje teren kao svoj džep. Petar Grdić „Maćan“ piše o Sertiću: „Mudar i iskusan, ne dopušta grupi da se kreće cestom – trči ispred i izviđa. Ta mjera opreza spasit će nas pogibelji, jer su četnici postavili zasjedu iznad provalije potoka Sartuk, s odličnim pregledom ceste.“ Zasjeda je uočena na vrijeme i dolazi do žestokog obračuna. Vještina rukovanja ručnim bombama daje prednost braniteljima. Grdić piše: „Vidjevši kakvim žarom branitelji uzvraćaju, četnici panično bježe i skaču u provaliju, ostavljajući mrtve i oružje.“
U žestokom sukobu ranjena su 4 branitelja i prebačena u Slunj, odakle su prevezeni u bihaćku bolnicu. Nikola Sertić zadobio je pet prostrijelnih rana, nakon čega se prema suborcima „borio kao lav”. Ranjen je u trbuh i od posljedica preminuo 12. 10. 1991. u bihaćkoj bolnici, tri dana prije 51. rođendana. Dok su ga nosili ranjenog, govorio je suborcima: „Ostavite me i spašavajte druge! Meni nema pomoći!“. Ranjenici su prevezeni do Slunja šumskim putevima uz vojni poligon, predani medicinskom osoblju i prebačeni u Bihać. Među ranjenima u tom okršaju bio je i Petar Matovina, koji je poginuo 2. 11. zajedno sa svojim bratom Josom i još trojicom branitelja.
TO Plitvice imala je puno veće gubitke u navedenom okršaju. Poginulo je pet njenih pripadnika: Boro Hajduković (komandir voda), Slavko Glumac (pušten iz zatvora uoči rata), Radenko Bogdanović, Čedo i Željko Rapaić. Njihova tijela kraj ceste, JNA je pokupila tek treći dan, prethodno otvorivši minobacačku vatru iz smjera Plitvica Sela i Rodić Poljane, zbog straha od prisutnosti branitelja Saborskog koji su dva dana nakon okršaja ušli u Sertić Poljanu. Zatekli su spaljeno selo, posmrtne ostatke dviju starica i teško ranjenu Mariju Sertić, koja je u blizini kuće kopala grob za svoju ubijenu majku Anu. Ubojice su bili pucali na Mariju, teško ranjena je pala na pod, a otišli su uvjereni da je mrtva. Branitelji su pokopali njenu majku, a nju prenijeli u Saborsko. Ove zločine počinili su vojnici čete TO Plitvice.
Zapovjedništvo obrane grada Ogulina opetovano je u OZ Karlovac tražilo početak planiranja i provedbu deblokade Saborskoga. Na sastanku u N. Vinodolskom 31. 10. 1991. dogovoreno je da akcija počinje 4. 11. Ambiciozan plan uključivao je oslobođenje Dabra i Glibodola, deblokadu Saborskog i stvaranje preduvjeta za oslobođenje okupiranih prostora između Josipdola i Gospića te deblokadu Slunja.
Za sudjelovanje u akciji smjerom Lipice – Glibodol – L. Jesenica javlja se oko 160 dobrovoljaca iz ogulinskog kraja, i to dragovoljci iz ogulinskog 4. i 5. bataljuna snage ojačane čete, u čiji sastav ulaze desetine veze i saniteta, izvidničko-diverzantski, prateći i inženjerski vod. Sudjeluje i mali dio snaga 111. i 133. brigade. Ona zbog ranije isplaniranog oslobađanja Drenova Klanca, Tukljaca, Žakula i Drakula u akciju može poslati samo brinjsku bojnu, koja neće uspjeti obaviti svoj zadatak na području Dabra.
O tijeku akcije, kodnog imena akcija „S“, gotovo da i nema pisanih izvješća, a iskazi svjedoka se razlikuju. Prvog dana akcije, 4. 11. prema vojarni i skladištu goriva JNA u L. Jesenici, teško su ranjena dvojica u minskom polju. Idući dan ogulinske snage prolaze kroz Glibodol i zauzimaju Glibodolski križ. Vojarnu u L. Jesenici prateći vod napada minobacačkom vatrom iz smjera Glibodola, na početku navođenom od branitelja Saborskog, što se pokazalo neučinkovitim pa vod dalje djeluje po svojoj procjeni. JNA uzvraća vatru s poligona Slunj i vojarne. Diverzanti likvidiraju trojicu pripadnika TO Plaški.
Trećeg dana neprijatelj ima ranjene, a posljednjeg četvrtog djeluju avioni JNA, tenkovi i pješaštvo. Snage koje su se pripremale u vojarni u Poredicama nisu upućene u pomoć. Toga 7. 11., poginula su dvojica branitelja, pripadnika 110. brigade HV-a Karlovac. Dragan Rendulić poginuo je nakon što je njegova Izvidnička desetina upala u zasjedu. Josip Dujmić poginuo je prilikom napada na vojarnu, pogođen projektilom iz raketnog bacača „Ose“. U nekoliko dana akcije je teško ozlijeđeno nekoliko branitelja.
Josip Dujmić „Špula“ iz Ogulina, sin Milanov, rođen je 30. 12. 1961. Zbog žestokog neprijateljskog napada, suborci nisu mogli izvući njegovo mrtvo tijelo. Poginuo je u dobi od 29 godina.
Dragan Rendulić „Koko“, sin Ivana i Mande, rođen je 16. 11. 1967. u Josipdolu. Pristupio je u redove Prvog hrvatskog redarstvenika, a kasnije bataljuna „Klek“ i 1. pb/110. brigade HV Karlovac. Polovicom rujna 1991., plaščanski teritorijalci ulaze u dio Carevog Polja, gdje počinju pljačkati i paliti kuće i gospodarske objekte te ubijati krave i pse. Rendulić „Koko“ („Koke“) je među trojicom pripadnika 110. brigade koji prvi pristiže i sukobljava se s plaščanskim teritorijalcima, a ubrzo su pristižu policajci i 15-ak pripadnika bataljuna „Klek“. Dolazi do okršaja, nakon kojeg se teritorijalci povlače s ukradenim traktorima i ostalom imovinom. Rendulić je poginuo 7. 11. 1991. u dobi od 23 godine, kao pripadnik Izvidničko-diverzantskog voda. Članovi Udruge veterana policije Josipdol-Tounj 90./91. su 2025. godine na mjestu stradavanja u Ličkoj Jesenici postavili spomen ploču. Od iste godine se sportski centar u Josipdolu zove „Dragan Rendulić Koko“. Na spomen-obilježju kraj željezničke postaje L. Jesenica nalaze se imena 9 branitelja poginulih na širem području L. Jesenice, među kojima su Dujmić i Rendulić.
U napadu na vojarnu u L. Jesenici poginuli su i vojnik JNA Željko Gajšek iz Đurmanca (Krapina), pripadnik TO Branko Vukelić i medicinska sestra (JNA) Javorka Vukelić, a nekoliko je ozlijeđeno. Nakon što su poginuli „Špula“ i „Koko“, odustaje se od akcije. JNA deblokira vojarnu, u kojoj se nalazi oko sto vojnika. Odustajanje od osvajanja vojarne izaziva ogorčenje mnogih branitelja, pogotovo jer su u akciji izgubljeni mladi životi dvojice branitelja. Mnogi sudionici bili su uvjereni da bi osvojili vojarnu da se nastavilo s akcijom.
U Ogulinu su bile različite reakcije na tijek i neuspjeh akcije, od opravdavanja neuspjeha do žestoke kritike. Zapovjednik općinskog štaba NZ Ogulin Dragan Luketić istaknuo je napuštanje osvojenog područja oko vojarne u L. Jesenici kao veliku pogrešku i pozvao na smjene u zapovjedništvu ZNG-a u Ogulinu.
U prvoj knjizi „Ogulinski kraj u Domovinskom ratu“ (2013.), Ivan Strižić piše: „Kako to da su odredi NZ gradskih MZ, nakon osvajanja kasarni JNA, bili daleko bolje naoružani od rubnih ONZ, sučeljenih na prvoj crti s daleko nadmoćnijim neprijateljskim snagama i zašto nisu prihvatili Gašljevićevu inicijativu da se „gradski“ odredi šalju na položaje izvan grada (…) Kako to da su se dva konvoja iz Zagreba, u razmaku od mjesec dana, uspjela probiti preko L. Jesenice i dostaviti skromne zalihe hrane i naoružanja junačkim saborskim i slunjskim braniteljima, a da se u Ogulinu o sličnom podhvatu nije ni razmišljalo, kao ni o slanju ljudstva koje je tim konvojem stiglo u opkoljeno mjesto? Ogulin se branio i u Saborskom, i žrtva njegovih branitelja dala je dovoljno vremena ogulinskoj obrani da se konsolidira, razvije bataljune i podstožerne postrojbe. Kako to da je, usprkos svakodnevnim vapajima Petra Krizmanića da im se u Saborsko uputi medicinska ekipa, sanitetski materijal i lijekovi, samo mladi specijalizant dr. Josip Zorko našao u sebi snage i želje da se priključi braniteljima napadnutoga naselja i skrbi za ranjenike?“ (582. str.).
U izvješću JNA, u napadu na vojarnu je pričinjena veća materijalna šteta. Razni objekti vojarne pretrpjeli su velika oštećenja, kao i bunker s municijom te 3 antene za radio-uređaje, a struja je bila u kvaru. Uništeno je nekoliko vozila i cisterna za vodu, a u krugu vojarne izbrojano 75 kratera. O napadu na vojarnu pisao je i informativni list 70. pbr Plaški: „Ustaše su 04. 11. 1991. izvršile vrlo snažan artiljerijsko pešadijski napad na kasarnu Lička Jasenica koji traje sve do 07. 11. 1991. kada je odbijena uz pomoć snaga brTO Plaški koje su bile podržane sa jednim tenkom i artiljerijskom vatrom iz TG-2 sa Poligona“.
Navedeni događaji su kod velikosrpskih ekstremista potakli želju za osvetom, hitnom okupacijom Saborskog i povezivanjem s ostatkom tzv. Krajine. Istog 7. 11., u Vukovićima i Poljanku između Saborskog i Plitvica počinjen je masovni zločin na Hrvatima. Ubijeno je 8 muškaraca i dvije žene. U Vukovićima su ubijeni svi muškarci zatečeni u selu, preživio je jedino 16-godišnji Božo Vuković, a selo je spaljeno i danas nenaseljeno.
Pet dana poslije zadnjeg dana akcije „S“ i zločina u Vukovićima i Poljanku, Saborsko je okupirano i ondje se dogodio 4 puta masovniji zločin nego u navedenim selima. Pod pritiscima iz Plaškog, JNA je odgodila okupaciju opkoljenog Slunja i izmjestila snage sa slunjskog poligona za okupaciju Saborskog. Potom ih je vratila na poligon pa izmjestila za okupaciju Slunja. Zapovjednik okupacije Saborskog i Slunja Čedo Bulat priznao je pred kamerom da nakon tih vojnih nelogičnosti više nije imao snage koje bi krenule prema Ogulinu, Gomirju i Srpskim Moravicama. Nastupilo je primirje i dogovoren početak mirovne operacije UN-a.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
