Saborsko je ostalo posljednje hrvatsko uporište na prostoru od Knina i Benkovca preko Gračaca, Udbine, Korenice, Plitvica i Plaškog do Vojnovca. Nakon što ga dobrovoljci iz ogulinskog kraja nisu uspjeli deblokirati, braniteljima i civilima nije pristigla željno očekivana pomoć. Pet dana prije pada Saborskog, neuspješni pokušaj osvajanja vojarne kraj željezničke pruge iznad Ličke Jesenice rezultirao je pogibijom Dragana Rendulića i Josipa Dujmića, čije je tijelo nakon oslobođenja L. Jesenice u operaciji „Oluja“ pronađeno plitko zakopano na mjestu pogibije. Poslije pada je poginulo, ubijeno i nestalo 40 mještana Saborskog, među kojima su poginuli branitelji, braća Ante i Darko Dumenčić te njihov 19-godišnji bratić Ivica Dumenčić.
Saborsko je bilo u potpunom okruženju Vojnog poligona Slunj na sjeveru i istoku, vojarne JNA Lička Jesenica na zapadu s velikom ratnom zalihom goriva te grupacijom JNA i TO na jugu oko izdvojenog zapovjednog mjesta 13. riječkog korpusa JNA na plitvičkim Mukinjama. Neprijatelj je još u listopadu ovladao Čorkovom uvalom i Sertić Poljanom južno od Saborskog. Najbliža slobodna mjesta cestom prema sjeveru bili su Cerovnik i Modruški Sabljaki, zapadno sela preko Kapele na području Brinja i Otočca, istočno se još držao okruženi Slunj i dio Rakovice, a cestom prema jugu je bilo okupirano sve do Gospića na jednu i Cetinske krajine na drugu stranu.
Pisana sjećanja na dan pada svog sela, ostavili su Petar Grdić „Maćan“ i Petar Grdić „Kinkela“. Grdić „Maćan“ piše: „Svanuo je dan 12. studenoga 1991., suncem okupan i prekrasan. Brat i ja polazimo, po dogovoru, prokrstariti šumama oko Kuselja i izviditi ima li pokreta četničkih skupina. Dok prolazimo selom, vidimo da mnogi kolju svinje (…) Grupa se okuplja na Kuselju, a pred polazak začujemo grmljavinu detonacija i zvukove aviona u brišućem letu. Detonacije se čuju i iz sela – znak još jednog napada. Krećemo prema ulazu u Kuselj sa plitvičke strane, a avioni nas prelijeću ne primjećujući nas. Brujanje tenkovskih motora dolazi od barikada. Plotuni VBR-ova i minobacača zasipaju nas i razbijaju grupu. Kanonada traje vječnost (…) Kako granatiranje jenjava, čujemo tenkove kako se kreću prema Kuselju. Mi nemamo ništa za protuoklopnu borbu (…) Tada čujemo sve više detonacija iz pravca Saborskog – vjerojatno su četnici probili liniju obrane iz pravca Ličke Jesenice (…) Tenkovi ulaze u Kuselj, razarajući sve pred sobom, a avioni mitraljiraju ispred njih.
Nailazimo na grupu prestravljenih civila koji potvrđuju proboj i govore da ima mnogo mrtvih i ranjenih branitelja. Umirujem ih i obećavam da ih nećemo prepustiti sudbini. Tenkovi prolaze Biljevinu uz zastrašujuće granatiranje i mitraljiranje, onemogućujući povlačenje.
Selo gori. Plameni jezici gutaju sve pred sobom. Nikakav film ne može prikazati vidljivu stravu. Bijes i tuga nas razdiru. U zaseoku Galovići vidimo nebrojene buktinje i čujemo pjesmu četničkih monstruma.“
Grdić „Kinkela“ piše: „Dvanaesti jedanaesti ’91., utorak. U 09,00 sati zlo kreće prema Saborskom. Ljudi i ne slute što će se dogoditi. Bio je vjetrovit jesenski dan, neki su se spremali zaklati svinje, oni koji su dežurali po noći išli su kući presvući se i oprati, a ostali su oni čija je kuća bila bliže položaju. Oko 9 sati nebo se otvorilo – avioni, granate… Gorilo je nebo i zemlja, ne možeš glavu dignuti. Tuku Borik, Sivnik, Vršak, Brdine, Alan. Tuku i sa gornje strane po Kuselju. Došao je čas, hoće nas istjerati i pobiti. Mislim se iz početka, bit će k’o i svaki dan, ali se varam. Osjeti se miris smrti, ljudi bježe u najbliže zaklone ne noseći sa sobom ništa i ne znajući da će biti zadnji put u svojim kućama. Vatra ne prestaje sve do popodne, kada se malo smiruje, ali tada je pješadija već bila u selu i počinju svoj krvavi pohod (…) Banda napreduje, krenulo je ubijanje. Borik je stradao prvi, zatim Varoš, tako da su oni iz centra sela imali malo više vremena da se upute u šumu i izbjegnu smrt. I izbjegla se smrt, ali ne i muka koja počinje toga dana. Brdo Vršak sa sjeverne strane sela, Dumboka draga kako smo je zvali, niti jedno niti drugo nije imalo ništa sa vojnim ciljevima, ali svejedno nije bilo metra zemlje koji nisu raskopale granate i niti jednog drveta koje geleri nisu sasjekli, vrući geler rasječe jaknu…“
Prvi je stradao najzapadniji dio Saborskog, Borik koji je istoimenim brdom i šumom odvojen od Ličke Jesenice. U Borik ulaze tenkovi iz smjera L. Jesenice. Na prvu crtu u Malkočima na Boriku u pomoć pristiže branitelj Mate Špehar i gine od granate. Ranjeni su Željko Štrk i Josip Malkoč koje izvlači branitelj Ive Župan i spašava im život. Braća Ante i Darko Dumenčić te njihov bratić Ivica Dumenčić su se sa svojih kućnih pragova u Dumenčićima na Boriku izmaknuli pred napadom tenkova, no ne napuštaju prvu liniju, već se uz rub linije pomiču na prvu crtu u Štrkovima. Ondje su njih trojica dočekali mnogobrojnije pješaštvo koje je krenulo od Vukelić poljane. Bili su to Jedinica za posebne namjene koju je vodio Nikola Medaković i četa Milicije PS Plaški koju je vodio Dušan Latas. U Boriku je tada ubijen nenaoružani Joso Štrk koji je odbio predaju. Prije nego je ubijen, lupao je amperom u zemlju i glasno vikao kako bi uzbunio ostale. Trojica Dumenčića sami su zaustavili skupinu napadača i došlo je do borbe prsa u prsa. Kada su potrošili sve streljivo, Darko i Ivica Dumenčić na skupinu neprijatelja krenuli su bajunetama, no obojica su poginula. Ante Dumenčić, iako smrtno ranjen, pucnjavom mitraljezom browning iz grmlja sam je otjerao četu milicije i specijalnu miliciju natrag u Vukelić Poljanu. Štrk i sva trojica poginulih Dumenčića, a ponajviše Ante, svojim junačkim otporom dali su vremena dijelu civila i branitelja da se izvuku u šumu.
O tome, uz neprecizne brojke, svjedoči i komandir odjeljenja milicije Plaški Dušan Latas koji je 23. 11. 1991. sastavio izvješće o sudjelovanju odjeljenja milicije Plaški u borbenim djelovanjima. Navodi se: „Opći napad na Saborski po planu je trebao početi dana 10. studenoga 1991. godine. Međutim, taj dan, a i idući dan, bilo je jako loše vrijeme (magla, kiša) pa naša avijacija i artiljerija nije mogla dejstvovati uspješno pa je akcija odgođena. (…) Dana 12. studenoga 1991. godine nakon avionske paljbe jedinica milicije je neopaženo prišla položajima MUP-a prema s. Štrkovi Brdine i koti Alan, te tu sačekala artiljerijsku paljbu. Zajedno sa specijalnom jedinicom milicija je u akciji bila desno krilo našeg napada. Tu smo se u jednom momentu jednostavno pomiješali sa oko 10-13 MUP-ovaca gdje je nastao međusobni obračun noževima i bombama….teren smo očistili još i sa ručnim bombama….nakon vrlo kratkog vremena sa naše lijeve i desne strane oglasili su se brovinzi i trombloni koji su počeli tući naše položaje…. kako je u tom momentu neposredno ispred nas trebala biti razvijena linija od naših tenkova tu smo zalegli i očekivali tenkove. Tog momenta nismo imali vezu sa komandom akcije pa smo ocijenili da je bolje da se povučemo na rezervni položaj (selo Vukelić Poljana) te tu sačekamo daljnju komandu. Povučeni smo organizovano po grupama (…) Tu je uspostavljena veza sa našim štabom te nam je naređeno da krenemo prema Saborskom i to glavnom komunikacijom. Vidjelo se da Saborsko naveliko gori i da ga više nema. Inače u ovoj operaciji nismo imali nikakvih gubitaka, već samo dva lakše i jedan teže ranjen. Na strani MUP-a bilo je koliko se moglo saznati i uočiti preko 50 mrtvih a ostali su se razbježali po okolnim šumama.“
Ovdje je razvidno da su trojica Dumenčića i nenaoružani Štrk protumačeni kao 10-13 MUP-ovaca, a „brovinzi i trombloni“ zapravo su bili browning smrtno ranjenog Ante Dumenčića kojeg nisu uočili skrivenog u grmlju borovica. Nije bilo preko 50 mrtvih pripadnika MUP-a, već ukupno petorica (četvorica u Boriku) i Joso Štrk.
Grdić „Maćan“ o tim događajima piše: „U Sertićima srećemo branitelje koji javljaju da je poginuo Pintar te da se nekoliko ranjenih uspjelo izvući s Borika. O braniteljima Brdina, Štrkova i Varoša ne znamo ništa. Kasnije ću saznati da su četvorica poginulih u Štrkovima svojim životima zaustavila četničku pješadiju i tako spasila civile. To su braća Dumenčić – Ante i Darko – te mali Ivica Dumenčić i Joso Štrk. Prema kasnijim izjavama sudionika napada, odbili su predaju i, nakon što su ispucali zadnje streljivo, krenuli bajunetama na neprijatelja te su pobijeni. Kad su četnici vidjeli takvu hrabrost, pobjegli su glavom bez obzira. Pokazalo se u Domovinskom ratu da najveće podvige čine do jučer mirni i samozatajni ljudi, neskloni galami i samohvali.“
Kosti Darka i Ivice Dumenčića te Jose Štrka su ostale na mjestu pogibije zatrpane u rupu gdje se kopao pijesak. Pronađene su 27. 10. 1995. u masovnoj grobnici „Borik“ u Štrkovima. Radilo se o humku dužine 5 m i širine oko 3 m s vidljivim navozom pijeska koji se koristi u građevinskim radovima. Iskopu se pristupilo ručno uklanjajući s površine slojeve pijeska te se na plitkoj dubini od tek 0.40 m došlo do posmrtnih ostataka, a prodiranjem u dubinu humka ekshumirani su posmrtni ostaci tri osobe. Završetkom ekshumacije utvrđeno je kako su parametri grobnice promjera 2.40 m, a dubine 1.50 m.
Tijelo Ante Dumenčića agresori nisu nikad pronašli, jer je bilo oko 100 metara dalje. Njegove kosti bez lubanje pronađene su na istom mjestu nakon „Oluje“. Lubanja je pronađena prije nekoliko godina.
Ante i Darko Dumenčić, sinovi Nikole i Jelene, s prebivalištem u Saborskom, bili su prvi hrvatski redarstvenici. Herojski su poginuli kao pripadnici MUP-a RH – Ratne jedinice Saborsko. Ante Dumenčić rođen je 13. 10. 1962. u Saborskom. Bio je jedan od 20 poginulih željezničara sa šireg područja ogulinskog kraja. Poginuo je u dobi od 29 godina. Darko Dumenčić rođen je 9. 3. 1970. u Saborskom. Poginuo je u dobi od 21 godine. Ante i Darko Dumenčić su nepoznati i zaboravljeni heroji Domovinskog rata.
Ivica Dumenčić, sin Slavka i Kate, rođen je 13. 8. 1972. u Saborskom, gdje je imao prebivalište. Uoči rata završio je željezničku školu, ali se zbog početka rata nije ni stigao zaposliti. Prema sjećanju njegove sestre, najviše je volio pisati. Poginuo je kao pripadnik MUP-a RH – Ratne jedinice Saborsko, u dobi od 19 godina kao najmlađi poginuli branitelj Saborskog. Ivica Dumenčić je nepoznati i zaboravljeni heroj Domovinskog rata.
Svoga poginulog starijeg brata prisjetila se njegova sestra Vesna, koja je kao 12-godišnja djevojčica svjedočila padu sela: „Gledala sam brata kako preko noći postaje muškarac i preuzima veliku odgovornost. Obranu našeg sela. Naš zadnji rastanak bio je tog kobnog 12.11.1991. godine kada je odlazio na položaj. Gledala sam za njim kao ni jednom do tad, odlazio je korak po korak kao da je umoran, umoran od svega. Izgledao je kao “umorni starac”, a imao je tek 19 godina. Gledam za njim nagnuta na ogradu kako odlazi, okreće se, gleda prema meni, smiješi se i maše mi. Napokon smiješak, jer u ta tri mjeseca nisam ga vidjela nasmijana. Bit će dobro, mislim si, jer se moj brat okrenuo prema meni i nasmješio se. No negdje u dubini duše smo slutili da se više nikada nećemo vidjeti.“ Bio je to strah dvanaestogodišnje sestre i posljednji osmijeh njenog brata Ivice dok je odlazio na položaj s kojega se nikada nije vratio.
Slavko Sertić, sin Pave, rođen je 15. 2. 1942. u Saborskom, gdje je imao prebivalište. Ubijen je kao pripadnik MUP-a RH – Ratne jedinice Saborsko, u dobi od 49 godina.
Mate Špehar, sin Nikole, rođen je 29. 5. 1960. u Saborskom, gdje je imao prebivalište. Poginuo je kao pripadnik MUP-a RH – Ratne jedinice Saborsko, u dobi od 31 godine.
„Maćan“ se prisjeća: „Nad Sertićima vidimo kako palikuće bezbrižno pale kuće i staje. Petorica ulaze u Miškovo dvorište i pale živu stoku. Strašna rika gorućih životinja para zrak. Po njihovom skakutanju zaključujem da su balavci od 15–16 godina. Kasnije ću od povratnika saznati da je to bila skupina mladića 1974. godište, poslana da čini masakre nad starcima. Kod Conjara stoji veća grupa četnika koja goni stoku. Jedan od njih zapovijeda palikućama: „Dosta za danas“. Ne mogu to više gledati. Otvaramo vatru. Ispalio sam nekoliko redenika uz podršku prijatelja. Povlačimo se. Paljenje i pljačka barem su na trenutak zaustavljeni. (…) Iz pravca sela dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa, pomiješani s mirisom spaljenih kuća. Nikakvi zvukovi ne dopiru; moje selo sada je jedan ogroman grob u kojem nevine žrtve umuknuše u mukama.
Zločinci su obilazili selo od kuće do kuće, gonili stoku, odvozili automobile, traktore i sve vrijedne stvari, a potom palili kuće. Tako u Biljevini na dan pada Saborskog nailaze na četiri starice, branitelja Slavka Sertića i starca Matu Matovinu te ih sve ubijaju. Jedna kuća u Biljevini je zapaljena i u njoj su izgorjele tri starice. Bile su to tri sestre Lucija, Kate i Marija Matovina. U drugoj kući su ubijeni branitelj Slavko Sertić i slijepa starica Marta Matovina, a kuća potom zapaljena. U trećoj kući je ubijen Mate (Matan) Matovina, rođen 15. 4. 1895., djed poginule braće Ante i Darka Dumenčića.
Nakon Oluje, na zgarištima dvaju kuća pronađeni su izgorjeli posmrtni ostaci žrtava. U prvoj kući pronađeni su posmrtni ostaci triju sestara Lucije, Kate i Marije Matovina. U drugoj kući pronađeni su ostaci branitelja Slavka Sertića i slijepe starice Marte Matovina. Teško bolesna 32-godišnja Slavica Matovina iz Biljevine se u to vrijeme nalazila u kući kod Funtane i također je zapaljena. Njeni posmrtni ostaci pronađeni su na zgarištu kuće. Mate Matovina ekshumiran je iz masovne grobnice u Popovu Šancu kraj župnog dvora. To je otkriće bilo neočekivano, jer je on bio jedini stanovnik Gornjeg sela pronađen u grobnici udaljenoj oko 5 km od mjesta ubojstva. Primjerice, njegov vršnjak Polde Conjar, rođen 5. 1. 1895., bio je pokopan ispred vlastite kuće. Pričalo se da su zločinci tijelo ubijenog Matovine, djeda poginule braće Dumenčić, nogama svezali za automobil i tako ga odvukli do masovne grobnice.
U napadu 12. 11. sudjelovalo je oko 700 pripadnika JNA u okviru Taktičke grupe 2, I. bataljun brigade TO Plaški, jedinice 5. partizanske brigade pristigle s Plitvica s oklopnim transporterima i tenkovima, kojima je zapovijedao Čedo Grbić, TO Titova Korenica, četa Vojne milicije, četa milicije iz PS Plaški s komandantom Dušanom Latasom, Jedinica za posebne namjene koju je vodio Nikola Medaković, odjeljenje „Službe državne bezbednosti“ na čelu s Đurom Ogrizovićem „Šnjakom“, kao i dragovoljci iz Srbije. Ukupno, u napadu je sudjelovalo preko 1100 pješaka, četiri tenkovske čete, borbena oklopna vozila, tri MIG-a 21 itd. Pukovnik Slobodan Đorđević, komandant OG-3 (operativne grupe–3), pišući 7. 11. 1991. godine „Zapovest za napad br. 2“ na istaknutom zapovjednom mjestu u Mukinjama na Plitvicama procijenio je snagu obrane na „oko 400 pripadnika paravojnih formacija“. Zapravo je bila riječ o oko 200 branitelja Ratne jedinice Saborsko koji su bili slabo naoružani, i to oružjem koje su ponajviše sami nabavili probijajući se preko Kapele i Brinja do Ogulina i natrag.
O napadu na Saborsko je u „Plaščanskom ratnom biltenu“ zabilježeno: „Oko 8:50 počeo je napad na Saborsko iz aviona, tenkova, artiljerije i pješadije iz svih pravaca: Jame Balinka, Momčilovića, Vukelić Poljane, Vojnog poligona, te kasarne u Ličkoj Jesenici. Oko 12 sati tenkovi su probili prvu liniju obrane. (…) Uz pomoć pješadije, počelo se sa osvajanjem mjesta uz pomoć dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore, da bi nakon 16 sati palo i posljednje uporište. Tako je palo Saborsko uz mnogo ubijenih ustaša, te dosta izbjeglog stanovništva. (…) Očekuje se daljnja akcija čišćenja, onih koji su se sakrili po šumama ili skloništima.“ Za dan 13. 11. se navodi: „Još uvijek se govori o Saborskom i akciji koja je donijela pravu slobodu Plaškom i povezanost sa Krajinom.“
O pripremama za napad i napadu na Saborsko govori i ratni dnevnik (s posebnim poglavljem „Saborski“) D. Kosanovića, pripadnika srpskih postrojbi. Tako je zapisano:
“Zadatak je bio da se očisti Hrvatsko mesto Saborski. (…) Vojska je ustala oko 8 časova. Avijacija je počela da izvršava svoj zadatak oko 9 časova. Nakon 15 minuta intenzivnog zadatka avijacije, zadatak je preuzela artiljerija. Nakon pola časa artiljerijskog napada, 1, 2 i 3 četa su dobile zadatak da se krene na odredište. (…) Na ulasku na brdo Alan 3 četa je trebala da se sastane sa leve strane sa tenkovskom jedinicom a sa desne strane sa jedinicom iz Korenice. Na vrhu brda četa je naletela na žestok otpor hrvatske vojske. Pri tom otporu vojska je ubila 6 hrvatskih vojnika. (…) Zbog velikog otpora hrvatske vojske i nepristupačnosti terena 3 četa se morala povući natrag u selo Vukelić Poljanu. Jedan dio jedinice je posle 1 čas otišao u Saborski glavnom cestom, a drugi je ostao na čuvanju sela“.
U posljednjem odlomku koji se odnosi na Saborsko, u spomenutom dnevniku zapisano je: „Ustajanje je bilo u 6.30. Među borcima koji su se nalazili u selu Momčiloviću bilo je dogovoreno da se ide na čišćenje Saborskog. Zadatak je bio: Ubiti svakog hrvatskog vojnika koji ima pušku u rukama i spaliti sve kuće i bajte oko kuća sa namerom da se meštani i njihova vojska nemaju kuda vratiti“.
Predsjednik općine Plaški i sudionik napada na Saborsko Nikola Medaković u svom govoru naveo je: „nakon 5 dana intenzivnih priprema 12. studenoga u jutarnjim satima počeo je kombinirani napad na Saborsko, iz svih pravaca (…) Nakon što je prethodno avijacija JNA bombardirala Sivnik, Bršljanovicu, Čorkovu uvalu te dio mjesta Saborsko krenuli su tenkovi, pješadija, oko podneva prvi tenkovi su ušli na područje Matić brda i s. Dumenčići te na cestu ispod Sivnika osvojivši i Borik, a oko 15,30 sati dio snaga ušao je i u središte mjesta. Otpor ustaških snaga nije bio posebno velik jer je očito da ih u tom trenutku nije bilo više od 150, a i dio njih se sklonio, i to u onom pravcu iz kojeg su trebali djelovati jedinice iz Korenice i dobrovoljci sa Korduna i poligona“ (…) Medaković zatim u svom stilu iznosi nevjerojatnu tvrdnju da je od 150 branitelja poginulo njih oko stotinu: „Pretpostavlja se da ih je poginulo oko 100, obzirom na nađena i uništena uporišta i oružje.“ U stvarnosti, poginulo je pet naoružanih branitelja, 1900% manje od stotinu.
Medaković je preko zarobljenih civila uputio pismo predsjedniku Skupštine općine Ogulin Rudolfu Špeharu, u kojemu, između ostalog, kaže: „Ovi ljudi koji će vam donjeti poruku su živi svjedoci da onaj „tko se mača lača od mača i gine“. (…) Sada Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu“. U pismu Medaković nudi hrvatskoj vlasti i predstavnicima ogulinske vlasti pregovore o granicama i podjeli zajedničke imovine, koja je, kako je napisao, stjecana godinama, te prijeti: „Ono što nam ne vratite milom moraćete silom“. Velikosrpske planove donosi „Plaščanski ratni bilten” koji iznosi zadovoljstvo što je „nakon čišćenja Saborskog otvoren put preko Ogulina, prema Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine“. No, nakon okupacije Saborskog 12. 11. i Slunja 16. 11., dolazi do primirja i dogovoren je dolazak mirovnih snaga UN-a.
U Varošu su na dan pada ubijeni Milan, Petar i Nikola Bićanić, dvojica Jure Vukovića, Ivan Vuković i Jure Štrk koji se vode kao poginuli pripadnici Narodne zaštite. Petnaest žrtava Saborskog bačenih u zajedničku jamu na lokaciji Popov Šanac u blizini župne crkve, ekshumirane su 26. 10. 1995. i skupa s još tri žrtve iz masovne grobnice Borik i 6 žrtava iz pojedinačnih grobnica pokopane na današnji dan, 15. 11. 1995. Bio je to najveći sprovod u povijesti Saborskog, a predvodio ga je nadbiskup tadašnje riječko-senjske nadbiskupije Anton Tamarut.
Saborsko, u kojem je prema popisu 1991. živjelo 2,9% stanovništva općine Ogulin, iste godine imalo je 51% poginulih branitelja i 96% ubijenih civila općine Ogulin.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
