Velik broj branitelja stradao je od protupješačkih mina. Stradavanja nisu zaobišla ni pripadnike UNPROFOR-a pa su na Bocinom brdu 23. 6. 1994. od potezne rasprskavajuće odskočne mine (PROM-1) poginula 2 poljska časnika (zapovjednik voda, kapetan Witold Kowalczyk i Wiesław Kuciński).
Izvidnička satnija 1. gardijske brigade, kojom je 1991. godine zapovijedao Ante Gotovina, našla se 1993. na Maloj Kapeli. Na tom terenu su njeni pripadnici vršili zadaće izviđanja i prikupljanja obavještajnih podataka o stanju neprijatelja na terenu. Bile su to uglavnom aktivnosti manjih skupina koje su često zadirale iza neprijateljskih linija i prikupljale podatke potrebne za procjenu rasporeda i jačine neprijateljskih snaga, korištenja objekata i komunikacija, utvrđenosti borbenih položaja, vremenu smjena na borbenim položajima te druge korisne podatke.
U dubini neprijateljskog teritorija između Glibodola i Ličke Jesenice, 29. 5. 1993., u minskom polju poginula su petorica branitelja. Blizu Glibodolskog križa, pokraj izumrlog sela Jurković Kapela na istoimenom prijevoju (Saborčanima poznatom „kod Garova“) stradali su pripadnici Izvidničke satnije 1. gardijske brigade („Tigrovi“) Ivica Bićanić i Joso Žafran, pripadnik 2. gardijske brigade („Gromovi“) Stipe Mesić, pripadnik 9. gardijske brigade („Vukovi“) Marijan Bićanić i pripadnik 14. domobranske pukovnije (slunjske) Milan Bićanić.
Ivica i Marijan Bićanić i Stipe Mesić rođeni su u Slunju i odrasli u Smoljancu. Ivica Bićanić, sin Mihovilov, rođen je 29. 7. 1969. Živio je u Njemačkoj, odakle je došao braniti domovinu, za koju je položio život u dobi od 23 godine. Marijan Bićanić, sin Stipe, rođen je 18. 9. 1969. i poginuo u dobi od 23 godine. Stipe Mesić, sin Jurja i Mande, rođen je 2. 1. 1967., a 1991. je zarobljen i proveo nekoliko mjeseci u logoru Manjača, gdje je bio fizički i psihički zlostavljan. Po povratku iz logora opet se stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci te poginuo u dobi od 26 godina. Joso Žafran, sin Franje i Milke, rođen je 4. 1. 1964. u Čatrnji (Rakovica), gdje je živio. Poginuo je u dobi od 29 godina. Milan Bićanić iz Čatrnje, sin Jure i Katarine, rođen je 28. 11. 1967. u Slunju. U Domovinski rat se uključio kao policajac u Policijskoj ispostavi Drežnik Grad. Nakon odlaska u progonstvo pristupa 14. domobranskoj pukovniji u kojoj je bio zapovjednik voda. Poginuo je u dobi od 25 godina, a bio je otac dvaju malih djevojčica.
Toga kobnog 29. svibnja preživio je samo teško ranjeni Zoran Žafran. Kasnije istoga dana je na istom mjestu mina bila kobna za trojicu pripadnika 70. pbrl. Plaški SVK. Poginuli su Vukomir (Spasenije) Jakšić, Gojko (Spasenije) Kovačić i Đuro (Dušan) Vukelić. Na istom mjestu tragedija se dogodila i točno na desetu obljetnicu stradavanja petorice branitelja, 2003. godine, kada je također od mine poginuo branitelj Ante Špoljarić iz Poljanka paleći svijeću u spomen na svoje poginule suborce i prijatelje. Stradao je na isti datum, na istom mjestu i na isti način od zaostale mine. Na mjestu pogibije šestorice branitelja, u njihovu čast podignuto je spomen-obilježje. Posthumno je 19. 7. 2001. godine Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom predsjednik RH Stjepan Mesić odlikovao Stipu Mesića, Marijana i Ivicu Bićanića. Od mine kraj Glibodola je 12. 12. 1991. poginuo i branitelj Zlatko Mesić iz Križpolja.
Prema dostupnim podacima, na širem području oko Glibodolskog križa tijekom Domovinskog rata poginuo je najmanje 31 vojnik, od čega 16 hrvatskih branitelja. Na području Glibodolskog križa i Ličke Jesenice poginulo je najmanje 48 vojnika, od čega 27 branitelja. Sam Glibodolski križ nalazi se na području općine Saborsko, na granici s Gradom Otočcem, pa je tako na području općine i župe Saborsko te Jurković Kapele službeno poginuo 51 branitelj i neutvrđen broj pripadnika neprijateljskih postrojbi, minimalno 26 prema dostupnim podacima.
Na istom je području 1991. od mine poginuo civil Nikola Čorak iz Saborskog, a i nakon rata bio velik broj poginulih od mina. Poginuli su Marijan Grdić (1. 9. 1970. – 1. 9. 1995.), Slavko Kovačić (rođen 1960.), Joso Kovačić (rođen 1913.), Branko Sabljak (rođen 1965.), Miroslav Družić (rođen 1971.) i jedan ilegalni migrant 2021. godine. Prvi je stradao Marijan Grdić iz Josipdola prilikom čišćenja pruge u Ličkoj Jesenici za Vlak slobode. Preminuo je od posljedica ranjavanja na svoj 25. rođendan. Trojica djelatnika Hrvatskih šuma poginula su 21. 4. 1998. od protupješačke mine (PROM-1) u gospodarskoj jedinici „Krasnica“, a među njima i mladi upravitelj šumarije Saborsko-Plaški Branko Sabljak, čiji je brat Tomislav također poginuo od mine 1992. kao branitelj. Slavko Kovačić poginuo je kao kooperant Uprave šuma Ogulin, a kao čelnik Zavičajnog kluba Saborsko bio je jedan od najzaslužnijih za naoružavanje branitelja Saborskog 1991. i organiziranje konvoja.
Spomenuti Tomislav Sabljak, brat poginulog upravitelja šumarije Branka Sabljaka, također je poginuo od protupješačke mine, kao pripadnik 143. brigade HV Ogulin. Sabljak, sin Milana i Zore, rođen je 30. 9. 1961. u Ogulinu, s prebivalištem u Josipdolu. Poginuo je 6. 4. 1992. na Klipinom brdu u dobi od 30 godina.

Emil Miftarević i Siniša Superina, pripadnici „A“ bataljuna 2. satnije „Klokana“ 111. riječke brigade ZNG, poginuli su 27. 2. 1992., nakon što je satnija poslana u izviđanje neprijateljskih položaja oko Ličke Jesenice. Usred šume naišli su na neprijateljske položaje.
Premda je na snazi bilo primirje, Siniša Superina poslije 13h pogođen je rafalom, a Emila Miftarevića teško je ranila protupješačka mina. Ranjena su još trojica. Suborci su krenuli na dugo i teško izvlačenje, a dvojicu najteže ranjenih (Emil Miftarević i njegov kum Ivica Belavić) nosili su 8 km u šatorskim krilima. Emil je putem preminuo od posljedica ranjavanja. „Klokanima“ je u susret došlo sanitetsko vozilo i TAM 110 1. satnije koji je naletio na protutenkovsku minu, prilikom čega su teško ozlijeđena još osmorica hrvatskih branitelja. Tijelo Siniše Superine razmijenjeno je dva dana kasnije u Ličkom Osiku.

Emil Miftarević, sin Alije i Ane, rođen je 9. 2. 1965. u Rijeci, s prebivalištem u Kastvu, gdje je i pokopan. Ondje je lani otkriveno spomen-obilježje trojici stradalih branitelja iz Kastva. U sjećanje na njih, u Kastvu se svake godine održava memorijalni turnir Miftarević – Prpić, „turnir u boćanju, pikadu, visećoj kuglani i kuhanju fažola“. Na dan pogibije, 27. 2. 1992., „Novi list“ je objavio ranije zabilježene pozdrave „Klokana“, među kojima i pozdrav Miftarevića sinu Ediju, supruzi, roditeljima i ostaloj rodbini. Narednik Emil Miftarević je 1997. godine odlukom predsjednika Franje Tuđmana posmrtno odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.
Siniša Superina, sin Milana i Slavice, rođen je 10. 9. 1971. u Rijeci, gdje je i živio na Belvederu. Bio je atletičar i u njegovu čast se održava Memorijal Siniše Superine AK Kvarner. Poginuo je u dobi od 20 godina. Imena Superine i Miftarevića nalaze se na spomeniku u Kostreni posvećenom 19 poginulih pripadnika „A“ bojne, kao i na spomeniku na riječkoj Drenovi, gdje su upisana imena 53 poginula pripadnika 111. brigade, među kojima i poginulih branitelja iz ogulinskog kraja Miroslava Turkalja (naveden u 35. članku, poginuo u Bosanskom Brodu) i Nikole Pribanića. Nikola Pribanić, sin Nikolin, rođen je 27. 2. 1948. Poginuo je 30. 12. 1991. kao pripadnik 111. brigade HV-a Rijeka („Zmajevi“) u dobi od 43 godine.

Miroslav Dujmić „Miro“, sin Franje i Rozalije iz Ribarića, rođen je 12. 11. 1953. u Ogulinu i poginuo 13. 1. 1994. od protupješačke mine kao zapovjednik 1. bataljuna 143. brigade HV Ogulin. Ranije je bio u zapovjedništvu 4. pb/110. br ZNG (čin stariji vodnik), zapovjednik Izvidničkog odjeljenja Ribarići, zapovjednik 3. čete Bataljuna „Klek“ (preuzela obranu na crti Cerovnik – Pavlići – Pitomi javor – Modruški Sabljaki) i dozapovjednik lakog bataljuna pješaštva 143. brigade.
Prema izvanrednom izvješću zapovjednika satnika Mate Pađena od 13. 1. 1994., nakon što je istog dana uočena neprijateljska mina, zapovjednik 1. bojne 143. brigade satnik Miroslav Dujmić zapovjedio je da na lice mjesta izađu pripadnici inženjerskog voda bojne kako bi demontirali i uklonili minu. Udaljio se 15-20 m od spomenute mine i na šumskom putu na Grabovoj kosi nagazio na minu PROM-1 te smrtno stradao. Dozapovjednik 1. bojne, bojnik Ivan Perković pristupio mu je u pomoć te nagazio na minu PPM-2 i zadobio tešku povredu. Odlukom predsjednika RH 1996. godine, pukovnik Miroslav Dujmić posmrtno je odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu.

Od mine je 1993. poginuo i u 31. članku spomenuti branitelj Goran Vukas. Danijel Zajec, sin Stjepana i Ane, iz Krapinice, rođen 18. 9. 1961., poginuo je 25. 6. 1993. od protupješačke mine na Kapeli kraj Modruša kao pripadnik 1. gbr. Zagreb HV („Tigrovi“).

Poginuli kao pripadnici ogulinskih postrojbi su i pripadnici 143. domobranske pukovnije Ogulin: Hrvoje Javor (sin Miroslava i Ankice, rođen 18. 3. 1974. u Ogulinu, s prebivalištem u Ogulinu, poginuo 17. 2. 1995. u dobi od 20 godina), Novko Miletić (sin Petrov, iz Josipdola, rođen 29. 1. 1961. i poginuo 10. 10. 1994. u dobi od 33 godine), Jurica Puškarić (sin Jurja, iz Ogulina, rođen 26. 4. 1973. i poginuo 24. 4. 1995., dva dana prije 22. rođendana) i Milan Stipetić (sin Jure, iz Ogulina, rođen 14. 6. 1955. i poginuo 27. 3. 1995. u dobi od 39 godina), te pripadnici 143. brigade Ogulin: Josip Kostelić (sin Dragutina i Anke, rođen 8. 11. 1965. u Ogulinu i poginuo 7. 6. 1994. u dobi od 28 godina) i Aleksandar Cindrić „Saša“ (sin Đurđice, iz MZ „Žegar-Podvrh“, rođen 9. 8. 1959., a poginuo 5. 1. 1992. u dobi od 32 godine). Cindrić se među prvima uključio u obrambene snage i bio je pripadnik „Prvog hrvatskog redarstvenika“.

Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković

