Prolazim jutros autom ispred ulaznih vrata bolnice. Stala kolona, uvijek je na ulazu gužva… gledam kroz prozor… ispred ulaza sjedi 15tak ljudi… među njima jedan par. Ona dlanovima prekrila oči, a on se sa obje ruke primio za glavu… glava pognuta ne vidim mu lice… glava se trese… plače.
Znači momentalno sam pretrnuo i rastužio se. Steglo me u prsima. Velika me tuga obuze. Reko ko zna što su saznali u bolnici. Pa tako mladi i već… baš mi loše došlo…
Kad… ona miče ruke s lica, on podiže glavu… ona njega rukom lupa po leđima… oboje plaču, suze brišu… ali od smijeha!!! On se smije, ona se koči. Pa se on koči a ona smije.
Majke mi mile, došlo mi da otvorim vrata i da ih pošaljem u pičku materinu… al od dragosti. Kakva mi je kamenčina spala sa srca. Oni plaču od smijeha!… ispred bolnice!… pa suncetijebem ako im kaznu ne bi zaljepačio! Evo i sad mi drago da je sve u redu… 12 sati nakon.
Pička im materina… sretna i nasmijana… lijepo…