Normalan životni standard podrazumjeva neke stvari koje obaviš a da ih ni ne osjetiš. Znači, dobiješ račun za struju, odeš u poštu, platiš ga, dođeš kući i ne spominješ da si ga platio jer to je u normalnom životnom standardu normalno. To je normalno u normalnim zemljama, al u ovoj našoj, ko uspije skucati za struju… 5 dana priča okolo kako je platio struju. Nije to za zamjeriti, jer danas je platiti račune živo čudo. Kako sa računima, tako sa svime ostalim što čini taj životni standard.
Poziv u svatove
Danas je najbolje sa nikim ne biti dobar jer ako je tako, nitko te neće zvati u svadbu u kojoj moraš ili dati pare ili kupiti poklon. Kud moraš sabrati jebene pare, tud se moraš i obući jer neš se na svadbi pojaviti u sakou sa maturalne večere koja je bila prije 20 godina a ti se od tad raširio pa ti šavovi na sakou nabubrili ka grah umočen u vodu noć prije. Ako se već nekako i spremiš na svadbu i odeš na istu, jedva čekaš janjetinu sa ražnja jer je nisi jeo dobrih 10 godina a kolači čupavci kad dođu, 5 dana poslije svadbe sereš kokos jer si ga u usta trpao sa otvorenim dlanom. Od cijele svadbe jedino ti juha ide na kurac jer nju stalno jedeš kod kuće.
Registracija auta
Kad ti uleti registracija auta, osjećaš se ka da ti je mater umrla. Izdvojiti tih 2 500 kuna (prosjek) je ka da ti na živo oči vade. Boli u tri pičke materine, al dati ih moraš. Dok je vani imati auto potreba, kod nas je luksuz. Provlačimo karticu tekućeg računa na kojoj je stanje već dotjerano do -12 876 kn al ono, što bi trebalo, da uzmeš nož i izvadiš vlastiti bubreg na šalteru stanice za tehnički pregled pa veliš „Evo ga gospođo, vrlo malo pišake prošlo kroznjeg! Ne znam ako sam 5 puta piša u životu! Ganj nov!“!? Registracija auta spada u domenu „Dan žalosti“ jer 20 dana poslije plačeš ka rodna godina.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)