Draženkin put do uspjeha, završio je u Londonu!

Draženka Milanović simpatična je, uspješna, draga i poslovna žena koja je u životu očito znala što hoće. Unatoč tome što je sada u Londonu, iskrene prijatelje nikad nije zaboravila i upravo zahvaljujući toj činjenici na stranicama našeg portala sada možete pročitati nešto o poslovnom carstvu, pod imenom “Y” kojeg je Draženka sagradila u Velikoj Britaniji, postala slavna i unatoč tome ostala poželjna sugovrnica koji ima što reći.
Rođena je u Ogulinu, a voli reći da je vatreni strijelac s podznakom lava!
Prvih nekoliko godina zivota  provela je u malom mjestu, Ogulinskom Hreljinu, pokušala ići u vrtić u Ogulin, ali gradska djeca su natukla malu novodošlu djevojčicu, jer je dodirnula neka kolica, pa je nakon nekoliko puta odustala!
Išla je na čuvanje i kod svoje strine, dok mama i tata rade, gdje je bilo puno više slobode i zadovoljstva, ali na žalost, po neki se put morao jesti i poriluk! ( danas stvari drugačije stoje), ali ju je i to možda nešto naučilo u životu…Iako je rekla da intervjue više ne želi davati, ipak smo je na to nagovorili i zahvaljujući djetinjstvu provedenom s njom, doznali i za naše čitatelje, kakav je bio Draženkin put do uspjeha!
Kad si napustila Hreljin, kako je bilo dalje?
U Ogulinu sam provela prekrasno djetinjstvo, stekla divna prijateljstva,
koja jos uvjek traju bez obzira na različita mjesta stanovanja. I naravno, prve ljubavi i puno nezaboravnih plesnjaka u Ogulinu, Josipdolu, Sabljacima i bližoj okolici!
Nakon završenog razreda “matematičara” preselila sam se u Zagreb na studiranje arhitekture!
To je bilo prekrasno ! Studiralo se uz dobro društvo dragih Dalmatinaca i Zagrepčana, dobro vino i gitaru! Nezaboravni dani, ali Dada nikad nije voljela ovisiti o drugima, pa joj se pred sam kraj studija žurilo raditi i tako je pronašla prvi posao u butiqu “Zak” u kojem je stekla  iskustvo sa krpicama i prijateljstvo!
Imala sam sreće da je na mom prvom poslu mama moje šefice sa smiješkom dočekivala moje konstantno kašnjenje na posao, a za nagradu ponekad mi je i napravila pohane batake!
Gdje si sve radila i kako si došla do Londona?
Moj prvi posao u butiku “Zak” je bio i moj prvi kontakt s Londonom,
pa su tako sve češće posjete Londonu završile mojim odlaskom u London na vikend, koji je potrajao više od tri mjececa!
Stekla sam prijatelje koji su bili u istom poslu proizvodnje  i prodaje modnih “krpica”  u Londonu i Parizu i nekako preko noći ja sam pronašla sebe u tom poslu!
Moja prva kolekcija je imala 12 modela “jumpers” pod imenom “yy collections” i prva mušterija “Morgan” naručila je 4000 komada po modelu. Nije loše za početnike, zar ne ?
Nakon prve proizvodnje i prodaje,  razmišljala sam -ako je to bilo dobro za takvu modnu kuću, onda bi bilo pametno napraviti svoju modnu marku i plasirati je!
Dobila je ime “Y London” I to – y po meni koju, svi poznaju kao Y, a ne Dadu ili Draženku, a London po mom dragom Londonu koji je imao značajnu ulugu za sve moje mušterije iz Kine, Japana , Kanade …..Jer, kad sam stigla u London, stalno sam zapitkivala zašto ovo, zašto ono… I tako dobila nadimak “WHY” a “Y”je postao moj zaštitni znak…and the rest is history, my dear.

 

 

 

Kakav je bio tvoj put do uspjeha?
Koliko god moda izgleda interesantan posao toliko isto je i naporan.
Kad kupite nekretninu, ona zauvijek ostaje vaša nekretnina kojoj vrijednost u principu uvijek raste,ali kad kupite dobar model majice u velikim količinama u krivoj boji i kad dodje sa 15 dana zakašnjenja i ako je tad 30 stupnjeva u gradu, nema šanse da je prodate tad, a što duže ostaje u vašem vlasnistvu vrijednost je svakim danom sve manja!
Tako da teorija – što starije vino to bolje, u modi, na žalost ne postoji!
Što vise imam iskustva u modnim krpicama, sve više me podsjeća na dobar rulet! Čime se konkretno baviš, što sve imaš u Londonu i ostalim dijelovima svijeta?
Kreiram kolekciju od prve ideje ,proizvodnje sve do prodaje. Naravno, uz pomoc svog tima, mladih “komada” koji  obožavaju modu, ali i naporni rad koji ide uz  to!
Najdraži dio posla mi je, naravno, onaj kreativni, ali da bi se napravio bilo kakav uspjeh treba biti upoznat u sve druge djelove projekta, jer znanje je uvjek bogatstvo!
Osim moje kolekcije ponekad se odreknemo po kojeg modela za  proizvodnju za privatnu marku  kao sto su River Island, Zara, Bershka…
Zabavno , naporno i uzbudljivo gotovo svaki dan u godini!U Londonu imam  Showroom i distribuciju , showroom u Parizu, licencu prodanu u Canadi i USA!
Dovoljno za glavobolju!
Što je najvažnije u poslu kojim se baviš?
Najvažnije je “passion”, ljubav za to što radiš, jer ima puno odricanja od nekog normalnog, laganog života! Stalno si pod pritiskom vremena, ljudi i tržišta. Konkurencija je svakim danom sve veća, i ako spavaš jedan tjedan i drugi izadjes na tržiste da vidis što se oko tebe dešava, možda je već kasno da nesto poduzmeš!
Najvažnije je biti svjestan da sve ono što je bilo izuzetno dobro  u kolekciji ove sezone, neće biti iduće, već nešto sasvim drugo! To se zove “high street moda” za mlade!
Ali, kad ponekad odem u neki restoran ili u prolazu na cesti vidim nekog u svom modelu, ili neku poznatu ličnost na tv ekranu ili u nekim dobrim “tračerskim” novinama, zadovoljstvo je maksimalno!
Namjeravaš li se proširiti na hrvatsko tržište?
U skoroj budućnosti ja bih htjela raditi manje, a uživati više!  A novo tržiste znači i nove obaveze! No, nikad se ne zna, život je pun iznenadjenja!
U stvari, zašto ne, bilo bi lijepo da naše zgodne cure nose malo i moju robicu!

 

 

Možeš povući paralelu-život i rad u Londonu, sa onim u Hrvatskoj!
U Londonu se živi da se radi, a u Hrvatskoj se radi da se živi!
London je momentalno drugi po redu najskuplji grad na svijetu nakon Tokia, ali ima dušu koja te jednostavno osvoji kad dodjes prvi put i jako ga je teško napustiti zauvjek!
Koncerti, kazališta, mjuzikli, nogometne utakmice, muzeji, prekrasni restorani…..malo vremena , malo volje i užitak je maksimalan!
Način poslovanja u Londonu je vrlo jednostavan, grad koji je povezan sa svim djelovima svjeta na svaki mogući način omogućava vrlo jednostavnu komunikaciju i ne ostavlja ništa slučajnostima. Jest da se za sve što se radi čeka u dugim redovima, na što mi nismo naučili…. mi bi sve malo preko reda i preko veze! A u Hrvatskoj je život malo drugačiji! Svi sjede po tersama i pijuckaju kavicu!
Prekrasno, svi uživaju, sunce ih miluje po licu, čitaju novinice….divno!
To je moj doživljaj Hrvatske, jer tamo dodjem na odmor na par dana i sve izgleda bajno, ali kad bi se tamo preselila i radila sigurno bih razmisljala drugacije!Može par detalja iz svog privatnog života?
To su mi “najdraža” pitanja! Privatno nije ništa privatno, kad jednom izadje u nekim novinama! Ali, dobro. Evo, vegetarijanka sam godinama, energiju skupljam uz more i sunce u Novom Vinodolskom gdje mi žive roditelji,  obožavam ljude koji imaju smisao za humor, imam zelene oči kad sam dobre volje, smedje kad nisam , a trebale su biti plave, ali nešto je valjda krenulo krivo u procesu proizvodnje.  Način odmaranja u Kvarneru je ljenčarenje uz dobru knjigu ili sve moguće časopise da vidim tko što nosi, uz neku finu hranicu i dobru kavicu, dobru glazbu i  po mogućnosti uz pogled na more… A ako u Londonu, onda odlazak u kino i dobra kineska masažica. Svaki put kad dodjem u Hrvatsku moji prijatelji i obitelj se potrude da ponovim svoju kolekciju hrvatske glazbe, jer u Londonu ponekad  dodje i do nostalgičnih dana, a onda ništa bolje nego dobar CD. Zadovoljstvo mi je poklanjati onima koji su na bilo koji način povezani sa mnom, volim lijepe stvari, ponekad skupe ali i mala sitna zadovoljstva. Volim kiselo zelje ( naravno Ogulinsko), dobro vino (naravno Žumberačko) i dobre fine škampe (naravno Kvarnerske).  Imam divne roditelje i mislim da su kreirali dosta dobru i kompleksnu osobu, i da sam i malo drugačija ne bi im bila toliko zahvalna.Dolaziš li često i kad se vidimo u našem Ogulinu?
U prvih nekoliko godina nisam dolazila često,  jednostavno sam bila okupirana poslom i putovanjima, pa je tako odlazak doma bio onda kad se stigne! Ali u zadnje vrijeme dolasci su u Hrvatsku  postali sve česci, prioriteti malo drugačiji. U početku je “doma” bio Ogulin, a u vec duže vrijeme “doma” se preselilo u Novi Vinodolski  na Bribirsku obalu, u kojem zive moji mama Zoki i tata Dule! Kao mala djevojčica tamo sam odlazila na ljetovanje kod svoje sestrične , pa sam se u Novom osjećala da tamo pripadam već davno! Ali, i Karlovacka zupanija ima svog šarma? Za Uskrs sam bila u Karlovackoj zupaniji, moja baka i mama su porijeklom iz malog mjesta Željezno u Žumberku! A prijatelji u Ogulinu!
Može poruka za sve mlade djevojke koje žele krenuti tvojim stopama?
Poruka za djevojke koje žele ići mojim stopama u London? Mogu li zvati prijatelja? Ili da uzmem džoker pola-pola? Dobro, nadjite si zgodnog , bogatog, inteligentnog komada, koji će vas voditi po cijelom svjetu i uživati u svim lijepim stvarima i u tom slučaju možete raditi samo onda kad vam se svidi! Šalim se….. naravno, ima jedna rečenica koja će vam dati odgovor na  vaše “milijunsko” pitanje: Gdje postoji želja i volja, postoji i način da se do toga dodje! Ja vjerujem u to, a vi?
I mi! Naša Dada za to nam je najbolji primjer, zar ne?
Facebook Comments