Riječki sud me upravo danas pozvao kao svjedoka, na način da mi je poštar uručio poziv.
Mislim da je ovo sedmi put u životu da sam, odnosno da ću biti, svjedok na sudu. Obično budem svjedok prometne nesreće pa se prepiru ko je kriv ili svađe na gradilištu između investitora i susjeda — to najčešće — ili, kao u ovom slučaju… vjerovali ili ne, svađe oko označenih parkirnih mjesta ispred zgrade.
Svaki put se uredno odazovem i nekako vjerujem da iskrenim svjedočenjem pridonesem tome da sudska odluka bude pravedna i pravična. Kao i svi drugi pošteni svjedoci. Tako to nekako ide u civiliziranom društvu, zar ne?
Istovremeno, čovjeka demona dvije i pol godine ne pozivaju na sud… unatoč policijskim prijavama, izvještajima i svemu što su pronašli kod njega. Punih 30 mjeseci živi slobodu na najgori mogući način — izrađujući oružje kojim će jednog dana nekoga usmrtiti… i sve to SISTEM zna… i ne poduzima ništa…
Taj jedan dan se dogodio. Mladog, vrijednog i dobrog dečka više nema.
Sjedim apsolutno prazan. Razmišljam. Ta razina bespomoći koja je ispunila naše društvo je zapanjujuća. Izdali su nas… ostavili nas… pustili demona, svoju produženu ruku, među nas… na tog mladog, vrijednog, dobrog i milog dečka.
Danas, ove sekunde dok čitate ovaj tekst, prolazi TREĆI dan od zločina… a u našoj državi još nitko nije podnio ostavku.
Nema tu ni obraza ni časti. Nema tu ni ljudskosti ni savjesti. Nema tu ni čovjeka.
To su samo sjene od ljudi… izgubljenih i iskrivljenih lica… ispruženih zgrčenih ruku… što žude za zlom…