Vozim se javnim prometalima, pa dok se vozim, slušam i poruke koje nam upućuje uprava gradskoga prijevoznika. Jedna od njih odnosi se na putnike koji kartu kupuju u samom vozilu. Uprava ih moli da za kupnju karte kod vozača pripreme sitan novac. Ovoj se molbi nema što prigovoriti, ni jezično. No s drugom već nije tako. Ona se odnosi na ulazak putnika u gradske autobuse. Uprava upozorava putnike da je ulazak putnika u autobuse dopušten samo na prva vrata. I evo nas već na terenu pogrešna i neprecizna izražavanja! Koliko vrata ima autobus? Obično troja. No govorimo li doista o prvim, drugim i trećim vratima ili nešto drugo?
Razumijem što je uprava javnoga prijevoznika imala na umu kad je putnicima uputila propis na koja vrata neka ulaze u gradske autobuse. No to je izrekla pogrešno. U čemu je pogriješila? U tome što je trebalo reći: ulazak putnika u autobuse dopušten je samo na prednja vrata, a ne na prva vrata. Jer onomu tko trči da uhvati autobus prva vrata mogu biti i ona najbliža, stražnja. Dakle, autobus ima prednja, srednja i stražnja vrata, pa je tako, pravilno i precizno, trebalo putnicima i reći: ulazite u autobus samo na prednja vrata!
Nije ovo jedini primjer loše upotrebe nekih pridjeva i/ili brojeva. Čujemo i da se netko postavio na zadnje noge umjesto na stražnje noge. Stražnji znači koji se nalazi straga, otraga, kao što prednji znači koji se nalazi sprijeda. Dakle, kao i vrata na autobusu – prednja, srednja i stražnja – tako i životinje imaju prednje i stražnje noge, pa bi se upravo ovi pridjevi trebali rabiti kao opreka jedan drugomu. Pridjev zadnji trebalo bi ograničiti na kraj niza, a posljednji na ono što se više ne nastavlja. Posljednji Mohikanac jest onaj nakon kojega nema više Mohikanaca. Ako kažem da mi je ovo danas zadnji zalogaj koji stavljam u usta, nadam se da mi nije i posljednji (u životu).
Prvi, prednji, zadnji, stražnji (i posljednji)
