Luka Hodak: Da sam kriv, ne bih čekao presudu suda. Kaznio bih sam sebe skokom u Đulin ponor

U autobiografiji “Put bez povratka” lički šaman prvi put govori o smrti susjeda koji je uzeo buniku, te o Domovinskom ratu, smrti kćeri i odlasku u Indiju.
Bunika je biljka čvrsta korijena, s listovima nalik velikoj koprivi i cvjetovima izrazito ljubičaste boje, iz kojih se poslije formiraju bobice koje u zrelosti poprimaju tamnoplavu boju. U ličkom kraju poznaju je od davnina i koriste za smirenje bolova svih vrsta, no otrovne tvari koje sadrži mogu izazvati halucinacije i delirij, pa i smrt. Upravo takav, najcrnji scenarij potresao je dotad idiličnu općinu Saborsko u prvim satima Nove 2009. godine i tko zna bi li najšira javnost ikada doznala za spomenutu biljku da kobne noći nije odnijela ljudski život, život mještanina Ratka Barića. Istodobno, ovaj nemili događaj u medijski prostor lansirao je i dugogodišnjeg HDZ-ova načelnika općine Luku Hodaka na čijem se imanju bunika i konzumirala, kojeg se u javnosti percipira kao krivca za tragediju premda presuda ni nakon osam godina još nije donesena.
Kako u slučaju iznenadne smrti njegova istina ne bi ostala prešućena, napisao je autobiografiju “Put bez povratka – duhovna potraga jednog ratnika”, izdanu u vlastitoj nakladi, koju upravo promovira diljem Hrvatske. U knjizi prvi put iznosi sve dramatične okolnosti koje su dovele do smrti njegova susjeda Barića te piše o djetinjstvu, odlasku u Domovinski rat, gubitku kćeri, putovanjima u Indiju i boravku u zatvoru, ali i vlastitom duhovnom sazrijevanju te trenucima kada je postao “javno obilježen kao heretik u svim društvenim i religiozno-duhovnim poljima”.

Morale su proći godine da svoja iskustva s nekim podijeli: bio je to američki Indijanac Billy koji je postavljao prva računala za jedno veliko poduzeće u tadašnjoj Jugoslaviji, kojeg je susreo u hotelu u kojem je Hodak tada radio na praksi. Iznajmili su stojadina u odvezli se na Plitvice, gdje mu je Bill pričao o kanjonima Colorada u kojem obitavaju “duhovi prirode, kao i preci njegovih izvornih linija poznatih kao Vračevi”. Pričao mu je o tragačima koji osjećaju povišena polja energija, savjetovao kako bi trebalo raditi na sebi iznutra i osvijestiti svoj potencijal. No, to se još godinama neće dogoditi.

Do konca 80-ih Luka Hodak djeluje kao obrtnik i obiteljski čovjek, kada se skupa sa suprugom učlanio u HDZ. “Jurio sam okolo po državi učlanjujući ljude u novu organizaciju, a onda sam počeo organizirati i mnoštvo skupova. U tom sam periodu osobno osnovao, pokrenuo i inicirao oko 30 osnovnih organizacija i ogranaka HDZ-a u području Zagorja, otoka Paga, sjeverne Dalmacije i dijela Like, sve o svom trošku”, piše.

Koncem ljeta 1990. u Zagrebu je preuzeo ulogu šefa kabineta Ministarstva turizma sa zadaćom kadroviranja pa je na poziciju ministra predložio grofa Janka Vraniczany-Dobrinovića.

“Znao sam da će ostvariti snažne odnose s Amerikom i Njemačkom te dobiti nepobitnu potporu Izraela. Predložio sam Tuđmanu i premijeru Mesiću da ga prime na razgovor. Predsjednika sam uspio uvjeriti da su nam turizam i diplomacija osim formiranja Hrvatske vojske ključna polja za promidžbu. Postavili su ga za ministra turizma”, piše Hodak pa otkriva da je nakon godinu dana napustio Ministarstvu zbog neslaganja s načinom privatizacije te se prihvatio posla oko formiranja postrojbe u Saborskom u kojoj će iduće četiri godine steći čin bojnika.

“Nasuprot glasovitom slunjskom poligonu koji se prostirao na desetak tisuća hektara te bihaćkom vojnom aerodromu Žerjava te više tisuća vojnika s reprezentativnom tehničkom silom, bili smo skupina koja je strategiju ratovanja pobrala iz naivnih partizanskih filmova, u kojem je svaki partizanski metak bio smrtonosan, a svaki protivnički beznačajan”, navodi Hodak, pa piše o ranjavanju u prvoj godini rata, strahu od smrti te povratku kući.

“Sve je bilo drugačije. Djeca su me gledala čudno, a supruga kao da je izgubila nit koja nas je povezivala. Prognanici koje je u međuvremeno primila u kuću ambijent su ispunili patnjom, tugom, boli i neizvjesnosti. Doma je sve bilo na rubu gladi. Trebalo je sve to održavati, a ja sam bio prazan i izgubljen u svim ulogama života. Tražio sam utjehu u alkoholu i cigaretama”, piše o svojim nemirima koji su ga natjerali da zatraži pomoć svećenika pa i kardinala Kuharića. “Predlagao mi je nježnost i razumijevanje nasuprot ratnih aktivnosti koje su zahtijevale čvrstinu, brutalnost, bezobzirnost, bezosjećajnost i agresivnost. Nastavio sam tragati i uputio se k franjevcima. Zvjezdan Linić kod kojeg sam često počeo odlaziti bio je pun nježnosti i samilosti. Stavljao mi je ruku na glavu i molio za mene. Lutao sam od crkve do crkve tražeći neki poseban znak. Ništa se nije pojavljivalo.”

U kasnu jesen 1991. jednim telefonskim pozivom obaviješten je da mu je 18-godišnja kći Ilarija nastradala u prometnoj nesreći te da je hospitalizirana u zagrebačkoj bolnici te da je u komi. Uz poznanika energetičara 40 je dana sjedio uz bolničku postelju, ali pomoći joj nije bilo. “Budući da sam tada prolazio kroz neopisivu emotivnu turbulenciju zbog nenadanog gubitka kćeri, nisam bio u stanju razumjeti što se zapravo događa. Smisao života sada mi je bio duboko zatomljen.” Nakon smrti djeteta, u blizini ratnih položaja danima je lutao šumom, a noćima bdio. Zbog rane s početka rata koja nije bila sanirana, koljena su mu skoro potpuno otkazala. Prolazili su mjeseci, stiglo je proljeće i tada je odlučio otići u Indiju, u kojoj će ostati mjesec dana. “Posudio sam novac i dobio upute kako da dođem u sveto mjesto Mayapur u kamp gdje se okupljalo mnoštvo znatiželjnika i sljedbenika Gospodina Krišne. Nekoliko tjedana provedenih u ovom obilju nježnosti i ljubavi milovalo mi je srce, um i tijelo”.

Nakon povratka na bojišnicu sumirao je svoj život, uočio je “apsurd materijalnog postojanja” pa je nakon svršetka rata započeo potragu za višim smislom života i zaboravljenim odnosom s Bogom. Zainteresirao se za vedsku filozofiju, izučio nekoliko škola, postao ovlašteni šaman i voditelj Plesa Sunca i Mjeseca po učenju Josepha Raela Prekrasno Oslikane Strijele, Indijanca iz plemena drevnih starosjedilaca Sjeverne Amerike. Njegov dom postala je šuma, gdje je sve češće noćio u vreći za spavanje.

Prijatelj kojeg je upoznao na radionicama otpuštanja stresa uputio ga je na ples u prirodnim okolnostima kao što je šuma, livada, planina. “To nikome nije moglo smetati, a meni je sve više otvaralo unutarnji odnos s Bogom”. U Saborsko počinju pristizati plesači i duhovni tragači iz različitih krajeva svijeta, različitih kultura, religija pa i ateističkih linija, a njima se, tvrdi Hodak, pridružio i veći broj mještana. “Budući da se ples održavao jednom godišnje u ljetnim mjesecima, krenuo sam u izradu zimskog korala, lijepe okrugle građevine s nosećim stupom s rašljama u sredini, pokriven šindrom. Prvi susjedi i ratni drugovi pomagali su mi oko svih aktivnosti plesa pa i sudjelovanja u samome plesu. Bila je to izvrsna terapija za sve nas s ratnim traumama u svojoj svijesti.”

Zaredale optužnice

U njegovu kraju generacije su kuhale čajeve i konzumirale plodove prirode, poput grmova borovnice. U knjizi piše kako su se žene iz sela, obrađujući konoplju, pritom uvijek glasno smijale, hihotale i pjevale. Četrdeset godina poslije postalo mi je jasno zašto je rad oko konoplje kod žena izazivao tako dobro raspoloženje. Dio konoplje koristio se i za jelo.” Buniku poznaje iz vremena dok je kao dječak čuvao stoku. Jednom mu je, na savjet mještana, pomogla smiriti jake bolove u želucu. Kušao ju je tek dva puta u životu, a na kobnom dočeku Nove godine i treći i posljednji put.

“Javljali su se mnogi koji su željeli Novu godinu dočekati sa mnom u drvenom koralu.

Odlučio sam se za doček u društvu prvih susjeda s kojima sam pripremao saunu. Naložili smo dvije vatre, jednu van korala, a drugu u koralu. Inzistirao sam na standardima bez opijata svih vrsta, kave i alkohola. No, budući da smo svi bili bliski, a neki i u rodu, moja je pažnja nadasve popustila. Podlegao sam emocijama jer su mi ti momci bili dragi. Svi su bili više puta u sauni, nakon čega bi uvijek pili čaj, bubnjali i pjevali sveta imena. Išli smo uokolo po Istri, Dalmaciji i otocima”, piše Hodak. Među njima i susjed Ratko Barić ili Mitar kako su ga zvali. “Moje mu je društvo bilo do te mjere blagotvorno da smo većinu mojih društvenih i stranačkih obveza provodili zajedno. Bilo je opće poznato da je prvo sjedalo u mom automobilu uvijek bilo rezervirano samo za njega. Jedino što mu je uvijek nedostajalo na mom stolu bio je alkohol. No, u mojoj su kući uvijek bila jasno postavljena pravila. Bilo je zabranjeno pušenje, kao i sva opojna sredstva i psovanje”, piše. No, te noći Mitar je inzistirao da domaćin iznese buniku.

“Popustio sam i otišao s bratićem u kuću koja je bila udaljena nekoliko stotina metara i donio tu spornu teglu. Dijelio sam svakom čajnu žličicu u kojoj je bilo oko tri do četiri bobice. Pomalo smo počeli lijegati svatko na svoju balu slame”, prisjeća se. Kada se probudio, vidio je izgorjelo ognjište i potamnjelo lice svoga mrtvog susjeda. “Otišao sam van i počeo se trljati snijegom do prozeblosti. Nisam oklijevao. Nazvao sam organe koji su ubrzo počeli pristizati. Pakao je počeo. Bio je to orkestar koji je djelovao skoro savršeno. Svaka zajednica kojoj sam na bilo koji način pomogao od duhovnih i religioznih, do civilnih i društvenih, nabrajale su činjenice koje su osporavale svaki moj doprinos toj zajednici.”

Nakon tragedije, jedne je noći čuo okretanje ključa u bravi svoje kuće i pozvao policiju. Netko mu je “želio presuditi i prije suda”. Jednog pak jutra susreo je bivšeg suborca koji ga je počeo udarati “kao boksač po vreći”.

Očekivano, izgubio je na sljedećim izborima i nakon 14 godina napustio dužnost načelnika Saborskog. “Slavila se pobjeda nad šamanom i lažnim predanikom. Zaostali arsenal oružja od rata bio je u punom pogonu. Slavili su istim onim oružjem koje sam im u početku rata legalno nabavio od teško stečene ušteđevine svoje obitelji”, zapisao je.

Zaredale su i optužnice. Prva se odnosila na posjedovanje puške iz koje je dva puta zapucao na proslavi Nove godine, a druga na nenamjensko trošenje novca općine. U knjizi tumači kako je kao načelnik dobio sredstva za nasade jagoda u prosincu u Lici gdje su snjegovi više metara visoki, pa je novac radije utrošio na plaće zaposlenika i doprinose jer im država to nije osigurala. Završio je u zatvoru na godinu dana, što potanko opisuje u knjizi, a napustio ga je nakon godinu dana s rješenjem da je pogrešno procesuiran.

Treća optužnica odnosi se na smrt susjeda: proces još traje, iako su tri grupe neovisnih vještaka ustvrdile da bunika nije razlog smrti njegova susjeda.

– Duboko žalim, ali ne osjećam se krivim za taj nesretni događaj. Da sam kriv, ne bih čekao presudu ni jednoga suda. Kaznio bih sam sebe skokom u Đulin ponor jer ne bih mogao živjeti s tim – kaže Hodak, otac četvero djece koja su nezaposlena i razasuta svijetom. Jedno od njih boluje od Downova sindroma i živi s majkom u Krapinskim Toplicama.

Stranka ga je odbacila, što ga je kao osnivača HDZ-a potreslo, no politika ga ionako više ne zanima. Razmišlja o pisanju nove knjige, dane provodi u šumi u Saborskom i pleše sam. (vecernji.hr)

Facebook Comments