Buba, kukac

Ova natuknica samo je naoko jednostavna. Istina je da Rječnik hrvatskoga jezika (ur. Jure Šonje) iz 2000. godine svaku bubu upućuje na kukca, što je u redu ako se tako može. No buba, a pogotovo množina – bube – ima značenja koja ne uključuju nužno ni jednoga kukca. Zato je, barem uz oznaku regionalno, buba još nekako i opstala u hrvatskom rječničkom korpusu. Njezin opstanak potvrđuje i bogata hrvatska frazeologija: imati bube / bubice u glavi znači biti luckast, svojeglav, nerazuman, mušičav, hirovit. Takvomu treba izbiti, istjerati bube / bubice iz glave, opametiti ga, otrijezniti, navesti da misli i postupa razumno. No bube su u glavi, to su godine, pa je u to vrijeme (puberteta) borba s bubama i bubicama najčešće izgubljena. Treba proći još mnogo vremena da čovjek postane miran kao bubica, tih kao bubica, dakle posve umiren. Ni jedan od ovih frazema ne funkcionira sa zamjenom kukac. Imati kukca u glavi??? Ne, ali imati kukca na prstu – to je moguće. To znači da se komu prst zagnojio pokraj nokta. U tom slučaju također je nemoguća zamjena: imati bubu / bubicu na prstu. Dakako, na prst čovjeku mogu sletjeti kojekakve bube (u smislu kukaca), no vidi se da su se značenja uvelike polarizirala, pa nije dobro iz hrvatskoga jezika istjerivati jednu riječ na račun druge. Jer, vidjeli smo, zamjene bi dovele do besmisla. Možda komu stavim bubu u uho, pa se i za hrvatsku frazeologiju više zainteresira (jer se svakim danom uvjeravam kako ona nepovratno nestaje). Bubamara je dobrodošla kao neutralna riječ, a njezini „službeni“ ekvivalenti u hrvatskim rječnicima – božja ovčica, božji volek – više se doimaju kao regionalizmi nego kao standardne riječi. Dakako, svaka od tih riječi ima svoje mjesto i stilsku vrijednost u hrvatskom jeziku, pa ni jednu ne treba istjerivati iz hrvatskoga jezika na račun druge. Negdje će bolje pristajati jedna, negdje druga. No bubašvaba nam uopće ne treba. To se hrvatski kaže samo žohar.

Facebook Comments

No announcement available or all announcement expired.