Jedna naša novinarka iz jednoga dnevnog lista dala je sve od sebe da nas, prepisujući iz (naravno, nespomenutog) izvora, upozna sa svim karakteristikama happy meala. Dakako, u takvim nastojanjima nije jedina. Novinari i njihove kolegice kao da se natječu tko će uvesti više nepotrebnih izraza, kao što to rade i uvoznici drugih dobara. Izraz happy meal rabi se u članku pet puta, no autorica (a zapravo puka prepisivačica) ne otkriva nam što on stvarno znači, jer je to po svoj prilici nepoznato i njoj samoj. Javlja se u kombinaciji s hamburgerom i prženim krumpirićima, pommes frittesom, no kao da sugerira i neko dodatno značenje. Kako inače razumjeti ovakvu rečenicu: „Hamburger s krumpirićima iz happy meala samo se malo sasušio nakon godinu dana“? To zacijelo ni nazovinorinarki (koja se ispod tog uratka i potpisala) nije baš jasno, pa zašto je onda ustrajala na tome da taj happy meal ubaci u svaki stupac svojega teksta? Zove ga i popularni happy meal, što bi trebalo potvrditi njegovu opću poznatost. Možda u Americi, no kod nas to još, srećom, nitko tako ne zove, što ne znači da i neće. Jer takva nas „sreća“ zapljuskuje sve jačim valovima. S proizvodima su došla i njihova nova imena, najprije hamburger, burger ili tepajući hambi, zatim cheeseburger i sl. No čim naš narod, poučen tako lijepim riječima koje su uz to i pune sreće, vidi koliko je sreće u hrani koju ni muhe neće, pa je ne treba ni pokrivati, prionut će uz nju kao što hrli i na sretne sate (happy hours, vrijeme nižih cijena) ili u sretne stanove, što god oni značili (a ja, priznajem, ne znam što bi trebali značiti). Kako vidimo, novinski stupci vrve od kojekakve reklamne sreće, a za istinsku sreću uz stalna poskupljenja i pad životnoga standarda izgleda baš i nema.
Happy meal
