Onako kako je veliki Đole politički sasvim krivo protumačen, ni kriv ni dužan, tako će i mene, nakon ovih misli, prokazati prstom čuđenja, nevjerice i odricanja. Ponekad mi je previše mojih zlogukih proročanstava i volio bih da mogu staviti ružičaste naočale koje me odriču odgovornosti, ali tada bih prestao postojati. Moje je postojanje krhko bagrenje iliti bazga kako bi kod mene rekli. Ja sam biljka, ali biljka koja osjeća, vidi i truje se zatrovanim zrakom dok vraća onima koji bezuvjetno mrze, čistu izmaglicu udaha i bistro nebo viđenja. Jesmo li svjesni zraka kojeg dišemo? Zraka koji nosi podjele? Zraka koji nije slobodan? Ima jedna misao mog dragog prijatelja Marijana Gubine koja je jedan od zaključaka autobiografskog romana “260 dana“ pa ću parafrazirati u istom tempu i sporošću pisanja kojeg mogu razumjeti svi.
Kultura mržnje, kultura isključivosti vodi samo do jednih vrata koja smo već odškrinuli. Manipulacija vlasti i podjele na cijeli spektar boja koje im odgovaraju vodi samo do jednog ishoda, a to je neizbježnost novog sukoba na ovim prostorima i to prije nego se itko nada. Vode nacionalizma ponovo bacaju vrelutke u hermetički zatvorenom loncu naših manipuliranih, niskih poriva. Da li ste spremni za petnaest ili dvadeset (optimističan sam sa vremenom ) godina ispraćati svoju djecu i unuke u novi rat? Kako natjerati ljude da shvate kako je to ring dvoje ili više gladijatora koji krvare, ginu i plaču dok jedini koji zarađuju su promatrači? U ovom slučaju krvare narodi, ginu mladi, plaču majke i bake a jeftine bodove zarađuju političari (čija djeca su u Švicarskoj ) i još dvjesto obitelji ratnih profitera ( ako nisam rekao, njihova djeca su u Švicarskoj ). Vi želite da vam djeca ostave kosti pod nekom bukvom tamo negdje, tamo negdje gdje vaša noga nikada neće kročiti, gdje popovima ne možete platiti dovoljno da bace škropac svete vodice na grob vašega djeteta.
NITKO TO NE ŽELI!!!
Ja nemam djece ali krvarit ću sa vašom djecom, ja nemam djece ali ginut ću sa vašom djecom, ja nemam djece ali plakat ću za vašom djecom.
Razlika je samo u tome što sam naučio nešto iz četrdesetih, naučio nešto iz devedesetih. Oni koji ih žele ponoviti će na inozemnim računima imati još nekoliko milijardi dok će manipulirane ovce u neoznačenim grobovima pokapati djecu
Ja nemam stranku, ja nisam ni “Vaš“ ni “Njihov“, ja sam čovjek koji ima dom ispunjen ljubavlju i gostoprimstvom za svakog čovjeka bez obzira na vjeru, nacionalnost ili opredjeljenje bilo kojeg tipa.
Ja nemam mržnju za nikoga, imam ljubav za svoju obitelj i ljubav prema dostojanstvu jednog postojanja.
Postoje ljudi i postoje „ljudi“, to ne određuje nacionalna pripadnost ili još manje pripadnost stranci. Podjele su ono što žele da vidite dok drže fige iza leđa i vaš novac plaća skupe internate za njihove potomke dok vi smišljate i odričete se jer ne možete platiti dvjesto kuna za hranu u školi.
Pješčani sat Marijana Gubine curi u prazninu. Okrenite ga naglavačke dok nije prekasno, ne za nas, za nas je od devedesetih kasno, nego za svoju djecu, svoje unuke. Neka ovo dragi moji bude iznimka, prestanite misliti Tko vam priča, razmislite o onome Što vam priča. Neka Lennon bude u vašim mislima a ne supkulturno samo ukras na vašim očima. Turković offline!!!
Darko Turković