Mlada garnitura ogulinske vlasti vjerojatno se ne sjeća svih epizoda serije RTV Zagreb „Velo misto“, koja je zahvaljujući velikom spisatelju Miljenku Smoji snimljena negdje 1980. godine. Iza Miljenka Smoje u tom uratku stoji fabula i duh serije koje se ne bi posramio nitko ni u prijašnjem niti u današnjem vremenu. Koliko je Smoje udaljen ili približen Marinu Držiću, Ranku Marinkoviću ili nekom trećem borcu za slobodu misli i egzistenciju naroda, nije bitno, ali je bitno da je bio specifičan. Zbivanje Veloga mista smješteno je u prvoj polovici 20. stoljeća, točnije od 1911. do 1945. godine u eri nogometne euforije oko Ajduka i trenutačne talijanske vlasti u Splitu za koju je meštar (brico) rekao kako iz ove butige nije izaša’, a čet’ri je države prominija.
Ovu kolumnu, uz dosta napora, pišem iz dva razloga. Prvi je razlog što je danas Dan antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj, antifašističke borbe na koju se, barem u preambuli Ustava RH, oslanja društveno uređanje naše domovine. Da li samo deklarativno dalo bi se zaključiti kada bi obnovili seriju Velo misto i uočili s kojim žarom su Splićani i svi Dalmatinci pružali otpor talijanskom fašizmu, za razliku od danas kada se slave braniteljski sdrugovi (u Splitu i Jasenovcu, na primjer) s obilježjima „Za dom spremni“, uklesanim na javnim pločama. Sigurno nisu u pitanju samo Split i Jasenovac! Zato je bilo lijepo slušati govor Sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, na proslavi u Brezovici danas, kada je rezolutno zaključila gledajući u Bandića: Ili si antifašist ili fašist, aludirajući kako Bandić prinosi cvijeće u čast antifašista, a u isto vrijeme daje nagradu jednom Jakovu Sedlaru, zaboravljenom vaterpolskom golmanu Mladosti i danas nezaboravljenom teškom desničaru. Licemjerno je to, zaključila je Ikić Baniček uz poklič: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Drugi razlog pojave ove kolumne odnosi se na gradonačelnika Velog mista (šjor načelnika), kojega je odglumio Boris Buzančić i koji me je posebno zaintrigirao. O tomu sam već bio pisao, ali negdje pred deset i više godina, ukazujući kakvoga bih gradonačelnika ja volio vidjeti u Ogulinu. Vi stariji se sjećate Velog mista, Borisa Buzančića (koji je sasvim slučajno i uživo obnašao dužnost gradonačelnika, ali u Zagrebu). Šjor načelnik u Velom mistu bio je rado viđen gost, a radio je cijeli dan; dopodne i popodne, razgovarao je sa svima u svako doba. Popodne bi sam obilazio grad da na miru uoči neke komunalne nepravilnosti u gradu, a sa svojim podčinjenima i sa svim građanima razgovaro je na „ravnoj nozi“. Tako je, recimo, škovacina (smetlara) pozdravljao s: Dobar dan Vaša visosti. (škovacina je glumio Špiro Guberina), a radnika na održavanju plinske rasvjete s: Dobra večer Vaša svjetlosti. Svi su bili zadovoljni: gradonačelnik, službenici, radnici, građani, svi su sudjelovali i radili za svoj grad.
Podsjeto bih vas da su i u vrijeme društvenog mraka, koji je prethodio ovom blagostanju, predsjednici Skupštine i Izvršnog vijeća uvijek bili na raspolaganju građanima svakoga dana. Ako je građanin trebao bilo kakvu pomoć od ovih predsjednikâ, bili bi pozvani u ured, počašćeni kavom ili čajem i bivali saslušani. Dobili su obećanje da će se vlast pobrinuti za rješenje njihova problema, a da li je to bilo tako …
Danas gradonačelnici primaju stranke samo srijedom od 9 do 12 sati, ali su obično tada na iznenadnom službenom putu. Ostali dani u tjednu bili su zauzeti za krucijalna rješenja u korist građana. Što su napravili za grad i građane nije teško pobrojiti.
A posljednji zadatak ove kolumne je da nagovori novu vlast Grada Ogulina da nekako postane dio svih građana i Grada na cijelom području. Da uljuđenošću i stručnošću na kraju mandata stavi pečat na dobro obavljeni posao. Da građani osjete da je došlo do promjene vlasti, u komunikaciji i odnosu prema radu, kako bi u drugom njenom mandatu došli i opipljivi rezultati.
Ovu kolumnu, uz dosta napora, pišem iz dva razloga. Prvi je razlog što je danas Dan antifašističke borbe u Republici Hrvatskoj, antifašističke borbe na koju se, barem u preambuli Ustava RH, oslanja društveno uređanje naše domovine. Da li samo deklarativno dalo bi se zaključiti kada bi obnovili seriju Velo misto i uočili s kojim žarom su Splićani i svi Dalmatinci pružali otpor talijanskom fašizmu, za razliku od danas kada se slave braniteljski sdrugovi (u Splitu i Jasenovcu, na primjer) s obilježjima „Za dom spremni“, uklesanim na javnim pločama. Sigurno nisu u pitanju samo Split i Jasenovac! Zato je bilo lijepo slušati govor Sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček, na proslavi u Brezovici danas, kada je rezolutno zaključila gledajući u Bandića: Ili si antifašist ili fašist, aludirajući kako Bandić prinosi cvijeće u čast antifašista, a u isto vrijeme daje nagradu jednom Jakovu Sedlaru, zaboravljenom vaterpolskom golmanu Mladosti i danas nezaboravljenom teškom desničaru. Licemjerno je to, zaključila je Ikić Baniček uz poklič: Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Drugi razlog pojave ove kolumne odnosi se na gradonačelnika Velog mista (šjor načelnika), kojega je odglumio Boris Buzančić i koji me je posebno zaintrigirao. O tomu sam već bio pisao, ali negdje pred deset i više godina, ukazujući kakvoga bih gradonačelnika ja volio vidjeti u Ogulinu. Vi stariji se sjećate Velog mista, Borisa Buzančića (koji je sasvim slučajno i uživo obnašao dužnost gradonačelnika, ali u Zagrebu). Šjor načelnik u Velom mistu bio je rado viđen gost, a radio je cijeli dan; dopodne i popodne, razgovarao je sa svima u svako doba. Popodne bi sam obilazio grad da na miru uoči neke komunalne nepravilnosti u gradu, a sa svojim podčinjenima i sa svim građanima razgovaro je na „ravnoj nozi“. Tako je, recimo, škovacina (smetlara) pozdravljao s: Dobar dan Vaša visosti. (škovacina je glumio Špiro Guberina), a radnika na održavanju plinske rasvjete s: Dobra večer Vaša svjetlosti. Svi su bili zadovoljni: gradonačelnik, službenici, radnici, građani, svi su sudjelovali i radili za svoj grad.
Podsjeto bih vas da su i u vrijeme društvenog mraka, koji je prethodio ovom blagostanju, predsjednici Skupštine i Izvršnog vijeća uvijek bili na raspolaganju građanima svakoga dana. Ako je građanin trebao bilo kakvu pomoć od ovih predsjednikâ, bili bi pozvani u ured, počašćeni kavom ili čajem i bivali saslušani. Dobili su obećanje da će se vlast pobrinuti za rješenje njihova problema, a da li je to bilo tako …
Danas gradonačelnici primaju stranke samo srijedom od 9 do 12 sati, ali su obično tada na iznenadnom službenom putu. Ostali dani u tjednu bili su zauzeti za krucijalna rješenja u korist građana. Što su napravili za grad i građane nije teško pobrojiti.
A posljednji zadatak ove kolumne je da nagovori novu vlast Grada Ogulina da nekako postane dio svih građana i Grada na cijelom području. Da uljuđenošću i stručnošću na kraju mandata stavi pečat na dobro obavljeni posao. Da građani osjete da je došlo do promjene vlasti, u komunikaciji i odnosu prema radu, kako bi u drugom njenom mandatu došli i opipljivi rezultati.
Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)