Možda će nekoga iznenaditi ovaj članak jer ću u njemu opisati jednog svećenika kojega sam obožavao baš zato što je bio svećenik, ali je po vokaciji govorio i radio kao čovjek. Bio je posebno talentiran za propovijedi na kojima se tražila „karta više“ na njegovoj propovijedaonici u dvorani crkve Svetog Jeronima u Rijeci. Radi se o pateru Marijanu Jurčeviću, dominikancu, rođenom 1939. godine, koji je nedavno, 30. srpnja, preminuo. Rođen u Hercegovini, nakon školovanja u Tomislavgradu i u Bolu na Braču, kršćansku filozofiju studirao je na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, a redoviti i poslijediplomski studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Paralelno uz teologiju studirao je i filozofiju, a usavršavao se na pariškoj Sorboni te u Kanadi gdje je i doktorirao.
Pater Marijan Jurčević smatrao se Riječaninom, jer je u Rijeci proveo pola svoga života, u dva maha, pa biva pokopan na Kozali u Rijeci. Dok je bio suradnik i pisao za Novi list, obavezno sam sa znatiželjom čitao sve njegove članke.
– Propovijedi su uvijek osvrti na aktualna događanja, a isti tekst može kroz samo nekoliko dana inspirirati različite teme. Potrebno je aplicirati biblijski tekst u sadašnjost jer nije isto pričati o zajedništvu u vrijeme rata ili mira, odnosno pričati mlađoj ili starijoj publici. Propovijedi trebaju biti svojevrstan poziv na razmišljanje i ispitivanje, a ne dogmatiziranje – smatrao je pater Jurčević.
Vjernici dodaju kako nije rijetko da na misu dođu i ljudi koji inače nisu vjernici ili pak pripadaju drugim religijskim nazorima, a sve to zbog toga što je pater Marijan “jednostavan, pametan, širokih obzora i bogatog duha”.
Njegovi čitljivi, čitki, članci ponukali su me povezati jednog teologa napumpanog religijskom dogmom – s jedne strane, i čovjeka koji puni crkveni prostor ispod stropnih svodova ljudima svih svjetonazora – s druge strane. Došao sam do zaključka da pater Marijan živi život svoje okoline. Mladima je govorio da trebaju uživati u ovozemaljskom životu, respektirajući božje i građanske zakone, ali i zov čovjeka u sebi. A starijima je govorio, recimo pred Uskrs, kako treba povezati Veliki četvrtak kao blagovanje, Veliki petak za patnju i Veliku subotu za uskrsnuće. Ne fizičko, ističe pater Jurčević, već transcendentno. Ne možemo se vratiti natrag u život, ali možemo zamišljati Raj u koji odlazimo! Očito pater Marijan nije ovdje uvrstio političke bogove, ali ni njihovu pješadiju, kako ih sve ne naziva Mirela Holy u svojoj knjizi, jer su oni, premda „pobožni“, potpuno skrenuli s puta kojega preferira pater. Oni su napustili i okolinu i čovjeka u sebi.
Ali, pater Jurčević nikad ne “špota”, ne proziva niti vas kudi, nego postavlja pitanja i otvara mogućnost da sami razmišljate o problemu – ističu brojni redoviti posjetitelji Jurčevićevih propovijedi, među kojima nećete pronaći ove naprijed spomenute političare niti na propovijedi niti uz članak u pisanom obliku.
Zato se nikako ne mogu odvojiti od našeg bivšeg dekana Šporčića koji je svoje stado dočekivao s kričećim prijekorom i u istom stilu ih otpuštao sa svake svete mise! Zato smo ga naknadno nagradili kao počasnog građanina Ogulina (!?)
Uz bok dominikanca Jurčevića svakako ide i franjevac fra Bono Zvonimir Šagi kojega je nedavno napao neki Josip Kocijan pismom koje je pročitao nakon predstavljanja knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma“ Tihomira Dujmovića u Varaždinu. Vidite kako naše gore list prolistava već 25 godina ne samo u proljeće, već bez obzira na godišnje doba. No fra Bono rođen 1932, godine još je živ i funkcionira besprijekorno pa će se znati sam odhrvati ustašoidnim elementima kao što su Dujmović i njegovi prijatelji. Fra Bono Zvonimir Šagi ne ide pod ruku s takvim elementima, kao ni s biskupom Košićem. On traži istinu!
Možda o fra Bonaventuri Dudi netko drugi dâ osvrt na njegovo djelo. I on je nedavno preminuo i dosta toga tijekom dugog življenja pokušao učiniti za svoje vjernike. Nadam se da nije griješio.
