Trak, traka, vrpca

I ovo je još jedan primjer kako se ne mogu bez ostatka izbacivati riječi iz hrvatskoga jezika samo zato što se tako nekima od uspostave samostalne Republike Hrvatske učinilo da se to (makar i nasilno) može. Trak, traka i vrpca upravo su takve riječi koje će te pokazati. To nisu sinonimi, pa treba najprije utvrditi što koja od njih znači. Pogledajmo najprije imenicu trak! To je: 1. uska dugačka nit, konac, pređa, 2. zraka Sunca, snop svjetla, 3. iscrtkan dio kolnika po kojem teče promet motornih vozila. Dovde je sve jasno. Gdje onda počinju poteškoće? Uz imenicu traka. Nju današnji rječnici i savjetnici redovito upućuju na imenicu vrpca kao na bolju. No može li ta zamjena biti doista bez ostatka? Istina je da se uska tkanina koja služi za vezanje ili za ukras može zvati vrpcom. Vrpca se može prilikom otvaranja neke tvornice ili ceste prerezati, jer je to doista dio tkanine kojim se činom simbolično nešto pušta u pogon. No Rječnik hrvatskoga jezika (ur. Jure Šonje, 2000. godine) i Hrvatski jezični savjetnik (1999) vrpcom zovu i ono što smo prije zvali npr. pomičnom trakom. Ipak pitam: ne čini li vam se nategnutim (pa i nepotrebnim) da takav specifičan način proizvodnje zovemo radom na vrpci?! I za radnike na takvu mjestu govorili smo da cijeli život rade na traci, a ne na vrpci. Jer na spomen vrpce, svatko će tražiti dodatna objašnjenja, dok za traku neće ništa pitati, a sve će mu biti jasno (što taj čovjek radi i u kojoj proizvodnji radi). Vrpca ipak prvotno znači uski dio tkanine, gajtan, a može biti i mašna (vrpca u kosi). Traku su ti leksikografi željeli izbjeći i u izvedenicama, pa im pridjev ne glasi trakast nego vrpčast! Istini za volju moram reći da stariji leksikografi (Parčić, Deanović) nisu uopće izbacivali imenicu traka iz hrvatskoga jezika (a Deanovićev je Talijansko-hrvatski rječnik iz 1942. godine, pa se nitko od tadašnjih jezičnih purista nije osjećao zbog toga ugroženim). Tako za talijansku imenicu nastro ima i vrpcu, i trak, i traku – da svatko odabere onu riječ koja mu najbolje u nekom kontekstu odgovara. Ni rodonačelnici razlikovnih rječnika između hrvatskoga i srpskoga jezika, Petar Guberina i Kruno Krstić (1940), nisu u svoj razlikovni rječnik uvrstili ni traku ni trak. Očito im nije smetala ni jedna od ovih imenica. Valjda su imali pred očima i svu smiješnost situacije da, na primjer, režete papir na uske prugice – pa kako ćete reći drukčije nego da režete papir na trake, a ne na vrpce? Jer to što izlazi ispod škara ili iz stroja za uništavanje papirnatih dokumenata doista i nisu nikakve vrpce. Čak bi i razgovorni „rezanci“ bolje odgovarali. Tako smo nekoć zvali i one uske pozive na birališta. Nikad to nisu bile vrpce! A postoji i jedna jednostavna naprava koja se objesi na sjenilo od žarulje da hvata nepoželjne kukce. Poznata je kao insekt-traka. Ne kažem da je sintagma baš krasna, no u ovom slučaju zanima me više prisutnost trake nego ljepota samoga izričaja. Dakle: traku i vrpcu varirala bih bliže njihovu osnovnom značenju – ukrasna vrpca za vezanje darova, vrpca u kosi i sl. Filmsku traku ne bih nužno uvijek mijenjala u filmsku vrpcu, kako nas uče neki današnji leksikografi, kao što ni fonografske trake nisu uvijek ni oblikom slične vrpcama, pa ne znam zašto bih ih tako u svakom slučaju morala zvati. U prometu bih rekla desni trak autoceste, lijevi pretjecajni trak, krajnji zaustavni trak i sl. Ljudi su već doista iscrpljeni od takvih trakavica – pa bio im uzročnik plošnjak člankovita tijela koji parazitira u crijevima kralježnjaka ili dosadna i loša priča koja se razvlači unedogled.

Facebook Comments