ZAŠTO, ZAŠTO?

Svojim uratkom od 2. listopada 2018. godine prijateljica Jasna Grubješić Rodić vratila me u mladost kada sam od 1954. godine, i narednih osam, putovao vlakom iz Oštarija u Ogulin i mimo ove, danas ogoljele, betonsko-žičane ograde išao do nekadašnje gimnazije.

Da uputim mlade ljude kako se nekada nakon pučke škole od četiri godine, krenulo odmah u gimnaziju; od 1. razreda do Male mature za četiri godine, a onda za još četiri godine do Velike mature. Tako da bismo ispit zrelosti položili s 18, 19 ili 20 godina starosti ovisno o godištu prvoga upisa i eventualnog ponavljanja ponekog razreda. Dobro, neki i malo stariji ako su se našli u vihoru 2. svjetskog rata koji im je onemogućio redovni upis sa sedam godina. A ako su poslije „male mature“ upisali Školu učenika u privredi (ŠUP) završili su ju godinu dana ranije. Naime ŠUP je trajao tri godine (bez ponavljanja)!

Ovdje se, naime, mora spomenuti da su tadašnji kriteriji svake škole, a naročite gimnazije, imali „letvice“ na daleko višoj razini od današnjih osnovnih i srednjih škola. Tada naime, na roditeljskim sastancima koji su se redovno održavali, glavnu riječ vodila je razrednica ili razrednik, a roditelj je pozorno slušao segment o svomu djetetu kako bi ga po dolasku kući možda pohvalio, ali obično pokudio, ili kaznio. Nijedan đak nije bio savršen da ne bi zaslužio pokoru, pa makar i malu. Roditelj u ocjene svojega djeteta nije mogao utjecati, niti kritizirati kriterije pojedinih nastavnika ili profesora čak ni tada kada je dijete „osuđeno“ na ponavljanje razreda. A ponavljanje razreda bila je sasvim uobičajena pojava bez ikakvih posebnih stresova kod profesora ili roditelja. Zato nije bila posebna tragedija kada je učenica ili učenik, ponavljao 3. ili 4. završni, razred srednje škole!

Današnji roditelj, koji svoje dijete vozi autom do školskog praga, od prvoga razreda osnovne pa sve do mature, dobije fraz kada sazna da mu to isto dijete ima na polugodištu 134 neopravdana sata i četiri jedinice iz; fiskulture, povijesti, hrvatskoga i matematike, naravno. Odlazi kod ravnatelja škole, optuži sve ove profesore radi maltretiranja njegovog djeteta, traži da mu se ocjene isprave, a ostale podignu na veću razinu. U protivnom namjerava tužiti ravnatelja, osnivača škole, a možda i ministarstvo obrazovanja. Ako je, pak, policija intervenirala kod prodaje droge oko škole, tužit će i načelinika policije!

Nadam se da se gospođa Jasna Grubješić ne sjeća dâna kada su se uz taj betonski zid, ako je zida uopće bilo po cijeloj današnjoj dužini, ljuljale tužne vrbe s tankim zelenim nitima gotovo dodirujući košenu travu. Mada smi ih nazivali tužnim, djelovale su pozitvno. Svako smo ih jutro nesvjesno hrabrili da rastu i da nam pogled obogate gustim zelenilom iznad trave u kojoj nije bilo najlonskih vrećica, papirnatih vreća, pijeska, betonskih ili glinenih blokova. Sve je bilo čisto mada se preko betonskog zida odvijao istovar cementa, glinenog, betonskog i ostalog građevnog i obrtničkog materijala, iz vagona na istovarnom kolosijeku, u kamione ili u teretna Munjina kola na konjski pogon. Po istovaru vagona dežurni željezničarski radnik nadzirao je koliko je uredno bio pometen vagon, koliko je očišćena istovarna rampa, a koliko je okolica rampe nalikovala na domaće dvorište! Bez galame, bez zamjeravanja, uz gutljaj rakije ili vina. Po „normativu“.

Istina, tužne vrbe su uklonjene, ali je umjesto njih posađeno drugo drveće i zelenilo čiji panjevi danas svjedoče koliko su bila zdrava. Zašto su ih smaknuli? Postavljam pitanje u ime svih ljubitelja prirode, svih „zelenih“, svih onih koji ne mogu prežaliti ekocid gradskog parka i koji više nemaju ni jedan vidikovac s kojega bi se mogli diviti kanjonu rijeke Dobre, novom Đulinu mostu i Đulinu ponoru. A ono što se dade vidjeti s Đulina ponora ili s Đulina mosta – vidi se samo prašuma okićena plastičnim vrećicama.

Zato podržavam napis gospođe Grubješić ali bih umjesto: „Zašto je u nas najlakše rušiti“ pojačao: „Zašto mi sve moramo uništiti“!

(Pogledati fotografije od Jasne Grubješić, a današnje stanje, 14. listopada, je ukrašeno sa skupljenim ostacima granja i smeća.)

Piše Krešimir Rendulić

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

 

Facebook Comments

No announcement available or all announcement expired.