Jesu li oni loši jer smo mi loše izabrali, ili smo mi loši jer su oni loši? Ili oboje? Ili nešto treće?

Što ću s ovim pitanjima osim podijeliti ih u jednoj vrsti žalopojke kad ne raspolažem(o) nikakvim mehanizmima, osim svake četiri godine, da bar nešto mijenjam(o) u napornoj svakodnevici. Ali to političare ne muči. Oni imaju sve moguće mehanizme na raspolaganju, ali ih uglavnom koriste za vlastiti probitak. Tako je kako je, miri se većina i sliježe ramenima, davno je izgubljena nada da se nešto bitno može promijeniti. Potištenosti pomažu i podjele u društvu utemeljene ne na stvarnim interesima pojedinaca/grupa već na nastojanjima da si neki osiguraju bolju prošlost. Uzalud psihološki savjeti kako je najzdravije živjeti u sadašnjosti, naše društvo živi u prošlosti ili u obećanjima bolje budućnosti. I tako već godinama dopuštamo da nam drugi rade o glavi, iako svjesni da će nam oni koje ćemo izabrati i u sljedeće četiri godine krojiti sudbinu protivno našim potrebama. Bi li stanje u državi bilo bolje da smo mi glasači bolji? Ovo pitanje, o kojem umujem u posljednje vrijeme nametnulo je povezan upit – je li prije (politička) koka ili (političko) jaje. Jesu li oni loši jer smo mi loši, ili smo mi loši jer su oni loši? Naime, i političari biraju odnosno oblikuju svoje birače. Ne mislim pritom na onaj općepoznati pristup – kupovine glasova, već na to kako oni utječu na naše odluke svojim postupcima i primjerima. Iz svega proizlazi da političari ne žele bolje glasače. Kako će ustrajavati na poštovanju zakona kad ih sami ne poštuju? A i ne isplati im se; kada bi se točno utvrdilo što je red i zakon tada bismo mi zasigurno odabrali neke druge, bolje ljude od njih, a oni bi lijepo izvisili. Uz to, rekla bih da se ni mnogim glasačima ne bi svidjelo da budu bolji. Jer biti bolji nije lako. U prilog tome primjer. Opet sa željeznice. U pratnji supruge gospodin putuje na zdravstveni pregled u Zagreb. Razgovor ugodan, ali vrlo brzo prelazimo na politiku. Pozorno slušam s koliko preciznosti suputnik analizira propuste „onih gore“. Potpisala bih bila svaku njegovu riječ. Ali samo do trenutka kad se je gospodin s „onih gore“ prebacio na „nas dolje“, točnije na svoju osobnu situaciju. Dvadeset i nešto godina nakon završetka rata nije uspio regulirati neka svoja prava, ali hoće ubrzo. Bez brige, značajno se smješka, ima jedna doktorica koja će srediti stvar i u njegov liječnički karton napisati upravo ono što je odavno trebalo upisati. Što sve rade oni gore pa zašto ne bismo i mi dolje? U zabludi ste ako ste pomislili da je ovu rečenicu – kako bi se opravdao – izgovorio spomenuti gospodin, on čak nije bio svjestan neprimjerenosti prvog i drugog dijela svog „očitovanja“ o stanju u državi. To sam samo ja sama sebi pokušavala prevesti slijed njegovih misli da bih dokučila kako može s takvom lakoćom mijenjati kriterije. Za njih i za sebe. Bez imalo neugodnosti. Samo je supruga malo pognula glavu. Pričam to prijatelju, a on me pita što se čudim. Čovjek je takav stvor, nikada posve ne preraste ono stanje iz djetinjstva kada isprobava dokle može ići. Ako mu granice ne utvrdi roditelj/država ceh plaća okolina. U svjetlu tog objašnjenja spomenuti gospodin je, dakle, točno takav kakav može biti. Ni bolji ni gori. Kao i država u kojoj živi. Tako nam je zato što se u međuprostoru od četiri godine glasač zapravo uspava. Od njega nitko ne očekuje ništa pa, posljedično, ni on sam od sebe. Jedini cilj postaje – preživjeti od plaće do plaće, od mirovine do mirovine. Teška je spoznaja da su tvoj rad, tvoja misao i riječ bez ikakve težine, osobito ako pamtiš neka druga vremena u kojima su stalno računali na tvoju (klasnu) osviještenost. Mlađi ljudi ne znaju o čemu govorim pa je ovo prigoda da ih podsjetim kako je svojevremeno, u socijalističkom sustavu – koji je odbačen u cijelosti – takozvani radni čovjek imao na radnom mjestu mogućnost izreći vlastito mišljenje, založiti se za nešto. Sada, u njegovo ime, o njegovu radu i životu u potpunosti već dugo odlučuju drugi koji gledaju samo svoj privatni interes. Radnici brodogradilišta Uljanik bi, čujem ovih dana, rado u privremeni odbor da kažu što misle, da o nečem odluče, a nekad su i oni i radnici drugih tvrtki imali na raspolaganju stalne odbore, radničke savjete i slično a ipak je mnogima očito bila zamorna, ako ne i odbojna, misao da sami o nečemu odlučuju. Tako bar proizlazi iz činjenice da su devedesetih s nevjerojatnom lakoćom podigli ruke u korist svoje štete. Sada bi oni nekome nešto objašnjavali, ali prošo’ voz (odnosno vlak, ako nekom treba prijevod). Naslušali smo se priča da je za nevolje bivše države bio kriv socijalizam (neki vole reći – komunizam, da bi zvučalo opasnije!) te da nekad nije valjalo jer se nije znalo što je čije i jer je sve odlazilo u Beograd. Odavno se zna što je čije – u rukama je šačice ljudi, a Beograd je prošlost. Ozbiljno se tvrdilo da je problem taj što je većina sredstva za proizvodnju bila u društvenom vlasništvu kojeg nitko nije smatrao svojim pa se o njemu nije vodilo računa. Još se sjećam veselja s kojim su, upravo s tim objašnjenjem, radnice u obližnjem zagrebačkom dućanu, Slaviji, dočekale promjenu sustava u kapitalistički. Dok sam ih ja gledala u čudu ushićeno su mi objašnjavale kako će budući vlasnici odlično poslovati jer će voditi računa o vlastitoj imovini pa će i njima zaposlenicama biti bolje. Zašto bi netko trebao bolje brinuti o vašem interesu od vas samih, upitala sam ih, već tada naslućujući razvoj situacije. A ona je u tom slučaju tekla ovako. Slavija postaje (Kutlinom) Dionom, slijede otkazi. Broj prodavaonica s vremenom se smanjio sa 113 na 11, a broj zaposlenih sa 1574 na 306, dok je godišnji prihod pao sa 1,1 milijarde na 242 milijuna kuna. Posljednju godinu dana, dobit je sa 91 milijun pala na 13 milijuna kuna. Da prodavačice nekadašnje Slavije imaju priliku ponoviti glasanje u ovo vrijeme društvenih mreža i razmjene mišljenja o svemu i svačemu možda bi drugačije postupile. A možda i ne bi. Jer, valja priznati da je u smislu društvene osviještenosti slaba korist od lajkanja. Ljutimo se, detaljno obrazlažemo što bi trebalo, a ne poduzimamo ništa. Naporna je čak i misao o uključivanju u neku novu stranku, glasanju za neku novu, jer su sve one navodno iste. Pitam se kako su se ljudi u vrijeme minimalnih komunikacijskih mogućnosti uspijevali boriti i izboriti protiv nepravdi i zala svih vrsta. I odmah mi dolazi odgovor. Zato što je u pozadini svega bila težnja za pravednim društvom. Sada je naglasak na uspješnom društvu izvrsnih pojedinaca. Posljedice te izvrsnosti plaćamo svi iz dana u dan. Najlakše je misliti kako je za sve kriv Sanader, Kutle i slični gulitelji krumpira, no zapravo smo sami krivi što su nas operušali i što sad kusamo tuđe otpatke. Svako zlo ipak jest za neko dobro pa možda među otpacima pronađemo ostatke vlastite svijesti i savjesti. I napokon zaključimo da smo najgori „mi dolje“ jer smo odlučivanje dobrovoljno predali u tuđe ruke. Računajući da će se te tuđe ruke (?!) bolje brinuti o nama našli smo se u situaciji u kakvoj jesmo. Pravo nam budi!

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)
Facebook Comments