Aktualno Kolumne Moj stav S vama kroz svaki dan

Lako je biti tolerantan jedan dan, budite jedan dan – iskreno netolerantni

A zašto ne postoji Dan netolerancije? Upitala sam se to 16. studenoga na Međunarodni dan tolerancije i tek sad mi je sinulo – nije to zato što netolerancije ima u ogromnim količinama svakodnevno već zato da se ne bi utvrdilo što je to točno netolerancija. Lako je biti jednodnevno tolerantan. Budite stalno tolerantni. Ili bar budite iskreno netolerantni. Recite pošteno što uistinu mislite pa ćemo imati točan popis stvari koje bi trebalo mijenjati. U nas i u svijetu. Na taj bi dan, naprimjer, Dodik i Čović mogli slobodno objaviti zašto ne toleriraju BIH. Svima kojima je sumnjiva odnedavna intenzivna srpsko-hrvatska ljubav objasnili bi kako to u duetu namjeravaju spasiti Bosnu i Hercegovinu iako Dodik jedan njezin dio odavno javno obećava Srbiji, a slično misleći Čović s ushitom pogledava u pravcu Hrvatske.

[expander_maker id=”1″ more=”Pogledaj više” less=”Vrati na manje”]

Uz Nikolu Grmoju i drugi bi zastupnici na takav dan vlastitim primjerom (pozivom na obračun kod „saborskog korala“) objelodanili svoju netoleranciju i ono što su na širokim narodnim masama već ranije dokazali – da je glupost tvrdnja kako je „bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati“. Svi bi oni uz to smjeli obznaniti što rade i misle u vrijeme dok u zastupničkim klupama nema nikoga, a mi puni nade zurimo u ekran očekujući spas.  Da znamo gdje su potražili bismo ih na pravom mjestu, ovako zurimo u prazno. Na ekranu i u novčaniku. Inače, manje-više svi mi imamo svoju viziju tolerancije i s tim u vezi širu ili užu definiciju od onih „službenih“ koje, među ostalim, kažu kako tolerancija znači – prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima, imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. A ja bih ovome dodala još i nekoliko primjera iz lokalne perspektive. To je kad čovjeku s kojim ste zapodjenuli razgovor (o bilo čemu) unaprijed date kredit za sve što će u tom trenutku reći, ne dopuštajući sebi da ga prije toga uokvirite nekim etiketama koje im je prilijepio netko drugi ili koje se vama samima u vezi s njim iz nekog razloga nameću. Tolerancija je kad vam netko tvrdi nešto s čime se baš i ne slažete, a ipak ga saslušate bez protuargumenata jer osjećate da je toj osobi u tom trenutku to jako potrebno. To je i kad s voljom podignete ruku u pozdrav iako znate da je osobi koja vam ide ususret mnogo toga nesimpatično kod vas. To je kad ateist s poštovanjem sluša vjernika te podijeli s njime radost svih blagdana iako se u njih baš i ne razumije. To je kad vjernik ne zamjeri ateistu što je uvjeren da Boga nema te što se ushićeno uputio u proljetne radove u vrijeme kada se po vjerskim običajima u zemlju ne dira. To je kad znate da je vaša vjera samo jedna od niza njih i poštujete ih sve iako su vam neke jako neobične. Tolerancija je kad vam se ne sviđa na primjer piercing (osobito na jeziku), ali osobi koja ga ima uputite samo suosjećajno pitanje nije li tako teško jesti. To je kad zapanjeno gledate u frizuru muške osobe pitajući se može li netko tko toliko drži do rasporeda dlaka na glavi uistinu biti koristan član društva, ali ipak ne kažete ništa jer čovjek baš pametno priča, a i da lupa – opet biste šutjeli jer znate da niste dokučili „u čemu je stvar s tim dlakama“ te da o ukusima ionako ne treba raspravljati.
Čemu bi još poslužio međunarodni dan netolerancije? Psihološkom pražnjenju koje zna biti jako korisno. Neki pripadnici radničke klase, oni koji su shvatili da je doista istina kako je obećanje ludom radovanje, mogli bi otvoreno priznati da su netolerantni prema onome što iz dana u dan žive te da stoga povremeno nedemokratski sanjaju – o povratku socijalizma. I kako u snu sve one koji su ih razvlastili od sredstava za proizvodnju i istinskog prava glasa šalju na ljetovanje na jedan kameniti jadranski otok. A i neki od onih koji su radnike razvlastili, a sebe „djelatnike“za koješta ovlastili, otvoreno bi mogli priznali da im je naporna ta neprestana jurnjava i natjecanje te da se sa sjetom prisjećaju dana kada su u uredima dremuckali uspavani nenatjecateljskom prirodom bivšeg sustava. Na taj bi dan svi pokazali svoje netolerantno lice pa bismo možda otkrili tko je zapravo s kim, a protiv koga. I je li itko za takozvane male ljude? I tako bi napokon bio postignut kakav-takav konsenzus o tome što smo to točno dobili zauzvrat kad su nam umjesto jednakosti i klasnog osvještavanja obećani jednakopravnost, demokracija i napredak. [/expander_maker]

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)