Nekada davno, skoro pa desetak godina, ogulinski medijski prostor bio je preokupiran blogovima. Imali smo prilike čitati recimo: Ogulin blog, Ogulinske uske staze, Janjin blok, Ogulinsku fatamorganu, Maksovu maksimalu, …
Jednom davno napisao sam da mi je od svih blogova, danas već bivših, najbolji post kojega sam pročitao bio na Ogulinskoj fatamorgani, »Ukazanje na Bjelolasici«, objavljen 18. veljače 2009. godine. Taj sadržaj bio je aktualan tada, ali i danas. Tada je onaj „Zastupnik“ spominjan u postu bio zastupnik u Saboru Republike Hrvatske – Ivan Vučić.
Evo, bilo bi šteta da se to zaboravi. U prilogu je!
P.S. S obzirom da se radi o tekstu s blogerske scene, tu možete naići i na izraze koje će neki smatrati nepoćudnima. Pa eto, ako ste na to osjetljivi, nemojte čitati.
“Ogulinska fatamorgana – Rambova je bolja strana“
srijeda, 18.02.2009.
Ukazanje na Bjelolasici
Nedjelja je divan dan za šetnju. Sjeo sam u auto i odvezao se do Kneje. Tamo muk, mir i tišina. “Niđe nikog” – reko bi Neno W. Vidim, Turistička zajednica našeg Grada je sve rastjerala svojim horor-bajkama, pa se ljudi plaše i na Kneju doći. Boje se vilenjaka i vještica koje bi mogle iskočiti iza kakvog panja. Boje se šamana. Boje se one vriske i dreke što te vještice stvaraju svaki put kad kakav turist svrati do našeg Grada. E krasan smo si image stvorili.
Pa sve su im bajke neke crne, tmurne, mračne, u nekim podrumima, podzemljima, hadovima … jebote, od kad smo postali “Grad bajki”, ja djecu zaključavam lokotom preko noći. Strah me. Onaj stariji, kad se vrati sa kakve predstave, me moli da mu pustim Petak 13, da se malo smiri. A i sam čujem neke čudne glasove u glavi što mi šapću uz uho: “…ja lobiram, ja sam lobist, ja lobiram, ja sam lobist…”.
Strah je vrag.
Odlučih se provozati do Bjelolasice da i ja vidim te velebne arene i bazene što ih je g.Zastupnik izlobirao još pred pet-šest ljeta i da se uvjerim u rezultate najvećeg lobističkog uspjeha u Hrvata, u ovom stoljeću. Kad tamo ničeg. Ma ni rupe iskopane. Ni onih kolčića koji svjedoče da će tu niknuti nekakva građevina. Ništa. Nula bodova. Vidno razočaran što sam svojim očima svjedočio turističkom krahu našeg kraja u jednoj nanosekundi, krenuh do svog prijatelja Đure Mrke, da mu se izjadam uz pola litre rakijice. Al’ domaće. Prave šljive.
I tako sjedosmo ja i Đuro ispred kuće, rakija pred nama, i zagledani u onu šumu počnemo razmjenjivati misli o tome što i kako napraviti za spas ovog našeg HOC-a. I taman kad je on počeo iznositi statističke podatke, ja se zagledam u jedno drvo i vidjeh nešto neuobičajno…nešto meni malo nejasno…gledam ja i ne vjerujem, ni više ni manje nego ogromno muško spolovilo se ukazalo na drvetu. I šta sad, kud sad? Nije baš da se svaki dan sreću tako grandiozne stvari, još na drvetu. Maznem ja još koju ljutu i kažem Đuri: – Ja ga vidim! Al’ ne vjerujem!
– Šta vidiš? – upita on
– Veliko i debelo, majke mi Đuka. Veće od bilo kojeg klipa tvog hibridnog kukuruza.
On na to skoči, uzme sjekiru pa reče da će me ubiti, napsuje mi se majke pederske, poslje toliko godina gostoprimstva ja da kažem tako nešto!!! Stadoh ja da molim i preklinjem, pa zbog čuda Božijeg da me ubije!? Kažem ja njemu:
– Gledaj Đuka, gledaj!!!
Kad Đuro pogleda, a ono ni više ni manje nego muško spolovilo, bar metar dugačko i debelo k’o šurela na peći.
– Auuuu – reče on – ovo je čudo!
– Čudo – rekoh ja – pravo, paravcato čudo!
– Čiji li je? – upita Đuro
– Ne znam. Da nije Božiji? – odgovorih
– Ne vjerujem da bi Bog poslao svog. Nije valjda tako glup? – reče on
Ja, ne budi ljen brže-bolje uzeh mobitel u ruke i nazvah g.Zastupnika da mu prenesem ovu čudnovatu vijest.
– G.Zastupniče – prozborih uzbuđenim glasom – čudo se desilo, poslao nam Bog svoju kitu !!!
– Kadi Rambo, kadi? – još uzbuđenije odgovori g.Zastupnik
– Pa ovdje na mjestu vašeg upornog lobiranja, na Bjelolasici. Obavjestite onu gospođu iz Turističkog i hitno dolazite. Možda bi bilo dobro da povedete i Velečasnog da posveti ovo sveto mjesto kako bi stekli sva autorska prava na ovaj Božji dar. – rekoh
Čim je svita stigla, gospođa iz Turističkog reče:
– Auuu, koliki je. Ima li išta ljepše od njega, išta milije i Bogu bliže? – zapita se ona
– Nima gospođo, nima – oglasi se g.Zastupnik
– A da pozovem svoje vještice da opale jedan ples oko njega, da ga …- uporno će gospođa
– Ma rano je još zato. Rano – odrešito će g.Zastupnik, i nastavi – nego Velečasni bil vi mogli posvetiti ovo čudo, tako da ja morem reć sedmnajsteg peteg da sam bil u pravu kad sam rekal da je i Bog na našoj strani?
– Opaa, polako g.Zastupniče, ja sam prvovidjelac i ja imam pravo na komadić kolača – usprotivih se energično
– Dobro Rambo, nima problema, samo da znaš da ni bilo mojeg lobiranja, nebi se ovo nama ukazalo, kaj ne Velečasni? – odgovori g.Zastupnik
– Pa neznam g.Zastupniče, trebal bi prvo pisati Papi da vidim kaj on misli. – reče svećenik
– Pa pišite kaj čekate – iznerviran će g.Zastupnik – Izvedbene projekte već imamo. Procvat turizma je tuj.
– I hoću, samo mi se čini da nije ovo Božja rabota, Bog ima veći. – ustvrdi Velečasni
Mi smo ostali zapanjeni: – Pa čiji je, čiji?
– Ovo može biti samo od Sv.Mihovila. – reče pop
– Mišin pišo!?? – ničice padosmo na koljena pred ovim Božijim čudom.
Gospođa iz Turističkog se raznježila i krenula da ga dotakne vlastitom rukom, ali mi je zaustavismo.
– Polako gospođo, doći ćete i vi na red, al’ pustite Velečasnog da obavi svoj posao – reče moj prijatelj Đuka
Velečasni obavi sve potrebne radnje, propisno poprska spolovilo svetom vodicom i nježno ga obriše svojom maramicom. Priča o ovom čudu brzo je prostrujala okolnim selima i ljudi se ubrzo sakupiše i prinesoše svakojakih darova. Ovo Božje čudo, čiji ja bijah prvi svjedok, narod nazva Veliki Mišo.
Ja i Đuro smo shvatili konačno kako od Bjelolasice napraviti turističku meku.
– Eto Đuka moj, ja i ti razbijamo glavu što učiniti sa Bjelolasicom, a riješenje nam ispred nosa – rekoh mu ja – Još samo da nam malo ovi iz Turističke zajednice pomognu i prepišat ćemo Međugorje, i namlatiti se para.
– Kurac će nam pomoći – odgovori on mrzovoljno
– U pravu si Đuro. U pravu si. – rekoh i naiskap popih jednu ljutu.
Piše Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)