Eh, što ti je ljudski život? Možeš ti završiti srednju školu, vojnu akademiju, ispuniti sve uvjete za generalski status u vojsci, možeš pošteno provoditi privatne i profesionalne obveze, ali…
Možeš ti, i uz nepovoljnije uvjete od drugih, završavati profesionalno obrazovanje, možeš se truditi više od drugih, možeš i po vokaciji biti vojnik no, to ne mora biti dovoljno da normalno živiš, radiš i upražnjavaš svoje slobodno vrijeme. Nije to sve dovoljno samo za života, više puta i nakon oproštaja od života, iako se tada i ne tiče baš tebe, ali tvoju obitelj da.
A na naplatu ne dolaze tvoje zasluge po nekim opće priznatim normativima, ne po objektivnom zapažanju, već po sudu jedne skupine ljudi koja si je uobrazila da je, ta skupina, jedini sudac za ostale ljude u njenoj okolini pa i šire. To su ljudi koji su uzurpirali pravo na vođenje politike, koji su umislili da su oni stvorili ovu državu te da svojim sudjelovanjem kao branitelji imaju pravo odlučivati tko je zaslužan i na koji će način biti priznat u društvu. Dio takvih uzurpatora ustvari su se sami ubacili u taj korpus, ne po zasluzi ili humanosti, već po profiterstvu, korupciji i lažima. Tako je nastala jedna skupina ljudi koji nameću filozofiju po kojoj je samo borbeni sastav tijekom Domovinskog rata jedini zaslužan za oslobođenje ove zemlje! Kompletna podrška toga sastava svojim logističkim i moralnim djelovanjem, po njima nisu zaslužili priznanje, premda bez njih taj borbeni sastav ne bi mogao izboriti pobjedu.
No, prepustimo tom mentalnom sklopu da uživa u svojoj prepotenciji, ali bi takve ljude ipak trebalo spriječiti da ugrožavaju mir i slobodu svojih sugrađana kao što to državne institucije nisu učinile s onim, nazovi braniteljima, koji su gotovo godinu dana držali šator ispred ministarstva branitelja i držeći u strahu građane Zagreba. Kulminacija narušavanja reda i mira u gradu dogodila se u trenutku kada su ti „branitelji“, tražeći kruha nad pogačom, šetali ulicama Zagreba s punim plinskim bocama s namjerom da ih aktiviraju u danom momentu! Izvan svake pameti, ali „branitelji“ su to i – „državotvorci“. Oni određuju tko i kako treba voditi državu, oni određuju kako treba sastaviti vlast, odabrati zastupnike Sabora, određuju tko smije pjevati na koncertima, tko smije nastupati u kazalištu.
Čini mi se da su takvi ljudi utjecali i na neke određene branitelje koji su odmah od početka rata, kao vrhunski vojnici školovani u JNA, odlučili promijeniti sredinu i priključiti se Hrvatskoj vojsci. Među njima je bio i najpoznatiji Ogulinac, general Petar Stipetić. General Stipetić je dao veliki obol pobjedi Hrvatske vojske, pod njegovim zapovjedništvom završila je operacija Oluja, odnosno završio je nesretni Domovinski rat. Rat je završio predajom vojske tzv. SAO Krajine. Predaju je potpisao general Rade Bulat upravo generalu Petru Stipetiću, a zbog korektnog i profesionalnog odnosa prema poraženima Petra Stipetića su prozvali; general-džentlmen!
Kasnija profesionalna gibanja nisu išla u prilog generalu Stipetiću. Odbio je poziv Franje Tuđmana da se aktivira u HDZ-u i zaradio „žuti karton “, zbog toga je morao skinuti sumnju o svojoj profesionalnosti pred sucima Haškog tribunala (sam, bez odvjetnika), zbog toga mu je HDZ Ogulin odbio prijedlog za imenovanje počasnog građanina Ogulina, a zbog toga mu je, vjerojatno, i zakomplicirano posmrtno obilježje jednoga gradskog prostora u njegovu čast. Napušten je, naime, prijedlog obilježavanja prostora uz zgradu Pučkog otvorenog učilišta u »Trg generala Petra Stipetića«, jer Odbor za imenovanje ulica i trgova u Ogulinu nije bio dovoljno čvrst ni uporan iz sasvim nerazumljivih razloga. Ili možda sugeriranih?
Kada je vlast pretukla pukovnika Milu Dedakovića nakon pada Vukovara, zbog „predugog jezika“, Franjo Tuđman se opravdavao da se kadru školovanom u JNA ne može uvijek vjerovati. Možda se to odnosi i na Petra Stipetića koji još k tomu nije htio pristupiti HDZ-u, bez obzira što je general Franjo Tuđman nikao pod skutima Tita, a poslije 2. svjetskog rata honorirao je i kao predsjednik FK Partizan iz Beograda! Za razliku od Petra Stipetića koji je svojim ponašanjem kroz čitavu karijeru bio dostojanstven. U Domovinskom ratu bio je operativac po čitavoj Hrvatskoj, znao je cijelu istinu o padu Vukovara, o predaji bosanske Posavine srpskoj strani, o prodaji hrvatske nafte neprijateljskim jedinicama radi profiterstva. O tomu je rekao samo ono nužno, ne gurajući svoj integritet na prodaju!
Neka je hvala i vječna slava Petru Stipetiću, general-džentlmenu!
Piše Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)