Čovjek koji će i dalje biti gladan”…

Na prostoru Like, prvo su živjeli Indijanci. Ne prvo nego jedino, jer mi Ličani smo njihovi direktni potomci. Jedan oveći dio Indijanaca je otišao, pješice normalno, preko Italije… Francuske… sve do Portugala… te zaplivao sve do Amerke. Vele “Kolumbo je otkrio Amerku!”… jes kurac, naši lički preci su otkrili Amerku. Ovi Indijanci što su ostali u Lici, oni su izlovili sve bizone… jer u to vrijeme bizon je bio glavni izvor energije… a Lika ih je bila prepuna. Onda su pola godine krepivali od gladi jer eto, nigdje bizončine za ulovit… tako sve dok iz šume nije izašlo prase. Tad je jedan Indijanac skivknuo “Amana saluke ma na te ća!” (u prijevodu – “Držte ga ćaća vas ujebo!”. Taj dan su ga ispekli, te dok su jeli, iz šume izađe janje. Pogađate, netko je dreknuo “Amana saluke ma na te ća!” (ne treba prijevod, već znate indijanski). Onda su okrenuli i janje, te nako prežderani legoše svi pod jednu bukvu… tu netko donese vatrene vode… pa eto i harmonike… pa krenu pjesma… a jedan od njih reče “Saluke te car, te ko Li mana čani” (u prijevodu: “Jebo cara, mi živimo ko Ličani” )…od tada, sebe više nisu zvali Indijanci, nego Ličani.
Još i dan danas u ličkom govoru postoje neke riječi koje vuku korijenje od naših predaka Indijanaca, pa tako npr. za pijanog čovjeka kažemo “Čovjek kojeg će istuć žena”… za premijera kažemo “Bik iz briselske štale”… za svekrvu kažemo “Žena koja doji sina”… za punicu kažemo “Žena koja ubija sina od žene koja ga doji”… a kako riba u Lici nije popularno jelo, onaj tko jede ribu, za njega kažemo “Čovjek koji će i dalje biti gladan”…

Facebook Comments